Ima jedna stara izreka (ne sjećam se gdje sam je čuo): „Nema te doktrine oko koje se fundamentalisti neće posvađati i nema te doktrine oko koje se žele liberali posvađati.” Strogo uzevši, to nije fer prema promišljenim liberalima i fundamentalistima. Međutim, vjerojatno možemo prepoznati ova dva nagona. Svi mi uglavnom težimo k jednom ili drugom smjeru: previše ili premalo se raspravljati oko neke doktrine.
Cilj je ove knjige pronaći zlatnu sredinu između ove dvije krajnosti: to mjesto puno mudrosti, ljubavi i hrabrosti koje će na najbolji način služiti crkvi i doprinijeti širenju evanđelja u ovim vremenima podjela. Drugim riječima, cilj joj je otkriti kako birati prave bitke.
Albert Mohler je smislio zgodnu metaforu za ovu ideju: teološka trijaža. Trijaža je zapravo sustav određivanja prioriteta. Često se koristi u medicinskom svijetu. Recimo, ako ste liječnik na bojišnici, ne možete istovremeno liječiti svakoga ranjenog vojnika i zato morate razviti proces pomoću kojeg ćete utvrditi koje ozljede ćete prvo liječiti.
Baratanje konceptom trijaže u kontekstu teologije pretpostavlja dvije stvari. Prvo, nisu sve doktrine jednako važne. Ima bitaka koje vrijedi voditi. Ima i onih koje ne vrijedi. Koliko god se to činilo elementarnim, mnogi to niječu, bilo u načelu ili u praksi – više o tome uskoro. Drugo, trijaža podrazumijeva da su potrebe hitne. Moći ćete posvetiti više vremena sređivanju slomljene ruke onda kad nitko ne bude krvario na tri metra od vas. Ako nema slomljenih ruku i nitko ne umire, tad možete posvetiti više vremena otkrhnutom zubu ili velikoj masnici. Ipak, što je problem zahtjevniji, to ćete u većoj mjeri morati donositi teške odluke.
Isto tako, kad duše ne bi propadale, kad naša kultura ne bi doživljavala eskalaciju u kovitlacu konfuzije i uvrijeđenosti, kad crkva ne bi bila puna tolikih iscrpljujućih potreba – dakle, kad to ne bi bile okolnosti koje su pred nama, mogli bismo zaboraviti na teološku trijažu i baviti se svim doktrinama odjednom.
Međutim, očajnička potreba u ovim vremenima traži od nas da donosimo strateške odluke glede određivanja prioriteta kako bismo mogli što učinkovitije ugoditi Kristu, služiti crkvi i širiti njegovo evanđelje.
Svatko razumije koliko je trijaža važna u medicini. Pomislite samo što bi se dogodilo kad ne bi bilo trijaže! Netko bi ostao bez uda kako bi se nekome drugome namjestila ruka. U još gorem scenariju, netko bi umro kako bi se nekome sanirala modrica.
Ipak, često ne razmišljamo tako o teologiji. Skloni smo izjednačavati sve doktrine, bilo zato što se želimo svađati oko svačega ili zbog toga što se želimo svađati ni oko čega. Češće se događa da imamo nekakvu funkcionalnu teološku trijažu, ali nismo je osobito promišljeno razmotrili. Zbog toga o njoj odlučujemo reaktivno – u skladu s okolnostima i temperamentom, a ne proaktivno – na temelju Svetog pisma i načela.
Postoje razni načini na koje možemo razlučivati doktrine. U ovoj knjizi predlažem četiri osnove kategorije. Možemo istražiti i dodatne potkategorije, ali ova podjela na četiri reda trebala bi nam poslužiti kao polazište:
- Doktrine prvog reda od ključnog su značaja za samo evanđelje.
- Doktrine drugog reda hitne su za zdravlje i praksu crkve zato što često dovode do podjela među kršćanima na razini mjesne crkve, denominacije i/ili misijske službe.
- Doktrine trećeg reda važne su za kršćansku teologiju, ali ne u tolikoj mjeri da bi opravdale razdvajanja i podjele među kršćanima.
- Doktrine četvrtog reda nevažne su za naše svjedočanstvo o evanđelju i misijsku suradnju.
Na primjer, u ovoj knjizi smatram Trojstvo doktrinom prvog reda, krštenje doktrinom drugog reda, a Milenij doktrinom trećeg reda (više o tome kasnije). Jedan stariji pojam, koji sam posudio iz grčkog i koji otprilike odgovara četvrtoj kategoriji, jest „adiafora”, što doslovno znači „nebitne stvari”. U luteranskim i puritanskim krugovima ovaj se pojam koristio za prakse i stajališta koja u Pismu nisu ni propisana ni zabranjena. Primjer jednog takvog pitanja četvrtog reda su glazbala koja se koriste u štovanju Boga ili koliko točno anđela postoji. Pitanja četvrtog reda mogu imati praktičan značaj ili biti intelektualno stimulirajuća, ali nisu teološki važna.
Naravno, neće biti moguće uredno ugurati sve u neku od ove četiri kategorije. Ipak, one će nam barem pružiti osnovni okvir na temelju kojeg ćemo, već prema potrebi, moći izvoditi dodatne specifikacije i nijanse.
Preuzeto iz knjige Gavina Ortlunda, Biraj bitke: umijeće teološke trijaže u izdanju Radosne vijesti, str. 23-26.
