A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem.
Izaija 43,25
Ovaj stih sam za sebe izdvaja i razlikuje Jahvu od svih nazovi bogova. Ljudska mašta prepuštena sebi jednostavno nije sposobna izmisliti božanstvo čija se veličina slave ujedno pretvara u ogromnost milosrđa i spasenja. Izaija kaže da je to isti onaj Jahve koji je svoj narod izbavio iz Egipta (s. 15-17), ali to izbavljenje ne može se usporediti s „novim“ izbavljenjem koje će tek uslijediti (s. 18-21). Štoviše, Božje izbavljenje dolazi u kontekstu nezahvalnog i neposlušnog naroda, koji se u svojoj nevolji nije čak ni sjetio „zazvati“ svoga Boga (s. 22-24).
S jedne strane stojimo mi, grješni do srži i potpuno nesposobni da vidimo dalje od svoje sebičnosti. S druge strane stoji On. Za trenutak nam se učini da je i On, baš poput nas, usredotočen samo na sebe. Svoj proglas započinje dvostrukim „ja“ i kaže da čini nešto „radi sebe“. Međutim, ne bismo pogriješili kada bismo istaknuli kako On ima pravo na to, jer On je Bog i Stvoritelj svega! Svrha je tvorevine ista ta teocentričnost, koju sâm Bog tako dobro utjelovljuje.
No, Njegova slava uvijek donosi dobro Njegovu narodu. Njegova slava, kao što smo rekli na početku, naše je spasenje.
Jahvino „radi sebe“ podrazumijeva Njegovu nezasluženu ljubav i Njegovo milosrđe. Istovremeno, ono nagoviješta Boga u tijelu koji krivicu našu uzima na sebe (Iz 53,11). Radi Njega naše opačine nestaju, radi Njega naša haljina je bijela kao snijeg.
Vjerojatno posljednje zapisane riječi Martina Luthera, pronađene na papiru u njegovu džepu, bile su: „Prosjaci smo, zbilja je tako!“ Svi smo prosjaci u rukama milostivog Boga! Ovo nam daje nadu kada griješimo, zahvalnost da pronalazimo oprost i milost.
