POZIV NA DIVLJENJE ČUDU PROVIDNOSTI
Tragična je činjenica današnjice da većina suvremenih ljudi, koji imaju umove sklone znanosti, misli da je točnije i značajnije govoriti o tehničkim detaljima fotosinteze, nego reći: “Bog čini da trava raste” (vidi Psalam 104,14; 147,8). Ovo nije rečenica samo za djecu. Ovo je rečenica, ili stvarnost, koja je očajnički potrebna modernom čovjeku usahle duše, čiji svijet je sveden s kazališta čuda na stroj koji bezglavo juri pokretan mehaničkim zakonima.
Moderna znanost povećala je našu svijest o uzorcima uzročnosti i pravilnosti u prirodi koje zovemo “prirodnim zakonima”. Međutim, u Bibliji otkrivamo sliku koja nam pokazuje da Bog ima trajan odnos s prirodom u kojem nijedan prirodni proces ili događaj nije toliko nevažan da se ne bi našao u dosegu sveprisutne i svrhom potaknute providnosti.
Naravno, kršćanin koji je očaran Bogom može se zadovoljno baviti svojim znanstvenim radom na proučavanju fotosinteze i dati stručne nazive načinima Božjeg djelovanja. Ali jao nama ako se povedemo za svjetovnim duhom našeg vremena u obrasce razmišljanja u kojima nema Boga na vidiku, u kojima se ne misli na Boga i u kojima je Bog isključen iz svakodnevnih razgovora o čudu rasta trave.
Bog nije zamislio da sebe ili bilo koji dio svijeta zamišljamo kao kotačiće u nekog neosobnom mehanizmu. Svijet nije stroj koji je Bog stvorio tako da radi sam od sebe. On je slika, skulptura ili drama, a Bog je slikar, kipar ili režiser. Sin Božji održava svijet u postojanju “riječju sile svoje” (Hebrejima 1,3; Kološanima 1,17) i upravlja njegovim najmanjim detaljima (Matej 10,29; Izreke 16,33).
Svijet očaran Bogom
Isus je rekao neka pogledamo ptice zato jer ih Bog hrani (Matej 6,26) i da razmislimo o ljiljanima zato jer ih Bog odijeva (Matej 6,28-30). Isusov cilj nije bilo divljenje ljepoti. Njegov cilj bio je osloboditi svoj narod od tjeskobe. Zaista je smatrao da je ispravno tvrditi da, ako naš nebeski Otac hrani ptice i odijeva ljiljane, koliko sigurnije će hraniti i odijevati svoju djecu.
Ovo je jednostavno zapanjujuće. Ovakav način razmišljanja vrijedi samo ako je Bog stvarno taj koji se brine za to da ptice pronađu svoje crve i da se ljiljani odijevaju u svoje cvjetove. Ako se ptice i ljiljani ponašaju samo prema prirodnim zakonima, bez božanske ruke, onda se Isus samo igra riječima. Ali on se ne igra riječima. On stvarno vjeruje da je Božja ruka na djelu i u najmanjim detaljima prirodnih procesa. To se još jasnije vidi u Mateju 10,29-31:
Ne prodaju li se dva vrapčića za novčić? Pa ipak nijedan od njih neće pasti na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vi ste vrjedniji od mnogo vrapčića.
“Dok promatramo djelo Božjih ruku u stvorenju, trebamo se radovati poput mladoženje.”
Bog ne samo da hrani ptice i odijeva ljiljane, nego i odlučuje kada će koja od ptica (a takvih je bezbroj milijuna svake godine) uginuti i pasti na tlo. Njegova poruka ista je kao i u Mateju 6: “On je vaš Otac. Njemu ste dragocjeniji od ptica. Dakle, ne trebate se bojati.” Ova vrsta providnosti koja sve prožima, zajedno s ovom vrstom očinske skrbi, znači da on može i da on želi voditi brigu o tebi. Dakle, traži najprije kraljevstvo, uz radikalno ostavljanje svega ostaloga, i ne budi tjeskoban (Matej 6,33).
Izravna providnost
Ovakav Bogom očaran pogled na svijet nije bio svojstven samo Isusu. I psalmist pjeva Gospodinu za konkretnu brigu koju on iskazuje stvorenjima koja je stvorio:
Svi čekaju na te da im na vrijeme dadneš hrane. Što im dadneš, oni sabiru; otvorio si ruku svoju, oni se nasitiše dobra. Sakrio si lice svoje, oni se smetoše; oduzeo si im dah, oni izgiboše i u prah se svoj povratiše. Poslao si Duha svojega, oni bijahu stvoreni; i obnovio si lice zemlje. (Psalam 104,27-30)
Božja uključenost u prirodu je izravna – to je bliskost koja potiče biblijske pisce da izjavljuju sljedeće stvari: “[On] čini da trava niče po gorama” (Psalam 147,8). “A Gospod posla veliku ribu da proguta Jonu” (Jona 1,17). “A Gospod, Bog, postavi povijušu i učini da izraste” (Jona 4,6). “Bog posla crva da napadne povijušu” (Jona 4,7). “[On] izvodi vjetar iz spremišta svojih” (Psalam 135,7). “Oblake diže s kraja zemlje, daždu stvara munje” (Psalam 135,7). “On ustade te zaprijeti vjetru i olujnom valovlju” (Luka 8,24). Ovo nije poezija kojom se opisuju prirodni procesi iz kojih je Bog isključen. Ovo je izravna Božja providnost.
Pogled na izlazeće sunce
Zauvijek ću biti zahvalan za činjenicu da je jedan od mojih profesora književnosti bio Clyde Kilby. Jednom je održao predavanje o buđenju divljenja neobičnoj slavi običnih stvari. Završio je predavanje navodeći deset odluka za poboljšanje onoga što je nazivao “mentalnim zdravljem”. Evo dvije njegove odluke:
Otvarat ću svoje oči i uši. Svakoga dana jednom ću jednostavno gledati u stablo, cvijet, oblak ili u nekog čovjeka. Uopće se neću pitati što oni predstavljaju, nego ću jednostavno biti sretan što ih vidim da postoje. S radošću dozvolit ću im tajnu onoga što je [C. S.] Lewis nazvao njihovim “božanskim, magičnim, zastrašujućim i ekstatičkim” postojanjem.
Čak i ako se ispostavi da sam bio u krivu, kladit ću se svojim životom na pretpostavku da ovaj svijet nije idiotski niti da njime upravlja odsutni gospodar, nego da se danas, baš danas, dodaje još jedan potez kistom na kozmičko platno koji ću jednoga dana s radošću vidjeti kao potez koji je učinio graditelj koji sebe naziva Alfa i Omega.
Zbog Kilbyjevog utjecaja koji mi je otvorio oči i zbog onoga što sada vidim u Bibliji i shvaćam kao sveobuhvatnu providnost koja sve prožima, živim svjesnije u svijetu koji je očaran Bogom. Na stvarnost gledam drugačije. Na primjer, znao sam promatrati izlazak sunca dok sam džogirao i pomišljati: “Bog je stvorio lijep svijet.” A onda su stvari postale manje općenite i konkretnije, osobnije. Govorio sam: “Svakog jutra Bog slika drugačiji izlazak sunca.” Nikada mu ne dodija činiti to uvijek iznova. A onda me pogodio grom iz vedra neba. Ne, on to ne čini uvijek iznova. On nikada ne prestaje to činiti. Sunce uvijek izlazi negdje na svijetu. Bog vodi sunce 24 sata dnevno i slika izlazak sunca u svakom trenutku, stoljeće za stoljećem, bez i jedne sekunde pauze, nikada se ne umara niti mu malakše oduševljenje djelom njegovih ruku. Čak i kad oblačno nebo zastire pogled, Bog slika veličanstvene izlaske sunca i iznad oblaka.
Bog nije zamislio da gledamo svijet koji je on stvorio i pritom ne osjećamo ništa. Kad psalmist kaže: “Nebesa kazuju slavu Božju” (Psalam 19,1), on to ne govori samo zato da bi nam razjasnio teologiju. On to govori da bi podigao naše duše. To vidimo iz onoga što slijedi:
Na nebesima je suncu šator razapeo, i ono je kao ženik što iz ložnice svoje izlazi, raduje se kao junak koji svoju trči trku. (Psalam 19,4-5)
Što je smisao rečenog? Kad gledamo djelo Božjih ruku u stvorenju, trebali bismo biti potaknuti na radost kakvu ima mladoženja, na radost kakvu ima Eric Liddell dok trči zabačene glave, snažno veslajući laktovima, nasmiješena lica, u filmu Vatrene kočije, kupajući se u samom užitku Božjem.
Deset tisuća dokaza providnosti za koje nismo zahvalili – svakodnevno
Ovdje sam prisiljen zastati i komentirati na koji način svijet reagira na Božju providnost. Ako se na moru podigne oluja i u njoj potone putnički brod ili ako veliko nevrijeme sruši putnički zrakoplov i pritom mnogi ljudi smrtno stradaju, često možemo čuti prozivku, kako javnosti, tako i članova obitelji poginulih, protiv Boga koji nije spriječio ovu katastrofu (“Gdje je bio Bog?”). Snažna bol je stvarna, bolna i razumljiva kod svih koji su doživjeli gubitak u tim katastrofama. I vrlo često čak i najzreliji vjernici govore neprikladne riječi koje su kao vjetar (Job 6,26). Mudri savjetnici dozvoljavaju da svi komentari prođu bez osuđivanja u trenucima krize.
“Svijet je slika, skulptura ili drama, a Bog je slikar, kipar, režiser.”
Ali gdje je odgovarajuća emocionalna energija ili barem blago priznavanje Božje providnosti kad sto tisuća zrakoplova svakodnevno sigurno sleti? Otprilike toliko ima redovitih letova na svijetu svaki dan. A to ne uključuje opće zrakoplovstvo, kratke letove, vojsku i teretni zračni prijevoz. Gdje je neprekidan uzdah divljenja i zahvale za to što je Bog danas providio deset milijuna mehaničkih, prirodnih i osobnih faktora da bi savršeno održao te zrakoplove u zraku i doveo ih sigurno na željena odredišta – dok u većini njih putuju ljudi koji svakodnevno zanemaruju i ponižavaju Boga?
Čak i kad zrakoplov kojem su otkazali motori sleti na rijeku Hudson i iz njega svi putnici izađu hodajući po krilu te 80-tonske letjelice, ili kad zrakoplov s 97 putnika padne u Meksiku i zapali se nakon što su svi putnici i posada sigurno izašli iz njega, gdje je javno očitovanje zahvalnosti Bogu koji čini čuda? Gdje je srčani poklič zahvalnosti Bogu kakav čujemo u Psalmu 107,31 nakon izbavljenja na moru?
Neka hvale Gospoda za milosrđe njegovo i za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Svijet, a ni tisuće kršćana ne slave Boga niti mu zahvaljuju za milijune svakodnevnih djela providnosti koja održavaju život zato jer ne gledaju na svijet kao na kazalište Božjih čuda. Gledaju na njega kao na veliki stroj koji pokreću bezumni prirodni zakoni, osim u trenucima kada buntovnost našeg srca i naša želja po uzdizanju nas samih pronađu prigodu za nalaženje greške Bogu i za opravdavanje našeg sljepila na milijarde njegovih djela dobrote prema pobunjenom stvorenju.
Stvoritelj, Održavatelj, naše blago
Isus, psalmisti i ostali pisci Biblije ne žele da razmišljamo ili govorimo poput modernih naturalista, koji smatraju da je prirodni svijet nastao i da se održava neosobnim fizikalnim procesima. Bez obzira na to govorimo li o oblacima, travi za životinje ili čovjekovim očima i ušima, Božja providnost je uvijek blizu i snažna je u njegovom stalnom procesu stvaranja i održavanja.
“I uho koje čuje i oko koje vidi – oboje je Gospod načinio” (Izreke 20,12). Sve milijarde očiju i ušiju na ovome svijetu stvorio je Bog. Nije ih samo dizajnirao na početku svijeta, nego ih je načinio u utrobi. “Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u utrobi majke moje” (Psalam 139,13). Biblijski pogled na svijet govori nam da su trava i kiša i izvori vode i uši i oči djelo Božjih ruku dok nastaju i dok čine ono za što ih je Bog odredio.
Božji cilj je da se kroz sve ono što je stvorio “njegova vječna sila i božanstvo” proslavljaju u zahvalnim srcima (Rimljanima 1,20-21). Njegov cilj je da se od čuda njegovog svijeta okrenemo njemu i kažemo:
Nek slava Gospodnja traje dovijeka…
Pjevat ću Gospodu dokle god živim, slavit ću Boga svojega dokle god me bude.
… ja ću se radovati u Gospodu. (Psalam 104,31.33-34)
Pozivam te u svijet koji je očaran Bogom.
Prevedeno s dopuštenjem
https://www.desiringgod.org/articles/welcome-to-a-god-entranced-world
