Često Galaćanima 6,3 čitamo kao samostalnu izjavu, ali mislim da bismo ovaj stih trebali čitati kao jednu misao. Pavao kaže: “Jer misli li tko da jest štogod, a nije ništa, sam sebe vara”. Naravno, ovo je samo po sebi istina. Istina je to koja stoji kao samostalna poslovica. Ako misliš da si bolji nego što stvarno jesi, samozavaravaš se. No Paul ovdje povezuje misli i kaže da nikada nećete živjeti ovakvim životom sluge – nikada nećete ostvariti odnose kroz koje stvarno pokušavate služiti drugima, umjesto da pokušavate koristiti da izgradite sliku o sebi – osim ako u vama nema duboke poniznosti.
Tvoj osjećaj samopoštovanja je nestabilan te krhak jer tvoj odnos s Bogom nije onakav kakav bi trebao biti. Nikakva ni prilagodba, ni pljesak ni priznanja svih ljudi na svijetu, neće ispuniti tu rupu. Ništa neće zaliječiti tvoje srce osim samoga Boga koji gledajući te kaže: “Bravo, dobri i vjerni slugo”.
Volim koliko je Biblija kategorična u vezi s time. U stvari, Pavao kaže: “Sjetite se kao kršćani što evanđelje kaže: Ti si ništa”. Ovo je poput onoga što Isus naučava u Luki 11,9 —13. Razgovara sa svojim učenicima o molitvi i u suštini im govori: “Moj Otac će vam dati stvari ako ih tražite”. Ali onda kaže: “Uostalom, ako vi koji ste zli dajete dobre darove svojoj djeci kad vas zatraže, koliko će više vaš nebeski Otac…?” Čekaj. Ti koji si zao? A razgovara s apostolima! “Oh, usput rečeno, ti si zao. Da, vi, apostoli, vi ste zli.”
I to je pola evanđelja: zao si, ništa si. Međutim, to ne možeš prevladati tražeći odnose zbog kojih ćeš se osjećati dobro u svojoj koži. Ni tako što ćeš u svaki odnos ići tražeći kako ta osoba, taj odnos, može izgraditi tvoj krhki osjećaj vlastite vrijednosti. To je očajno; to je tužno.
I to neće uspjeti, jer vaš temeljni problem nisu drugi ljudi. Tvoj osjećaj samopoštovanja je nestabilan te krhak jer tvoj odnos s Bogom nije onakav kakav bi trebao biti. Nikakva ni prilagodba, ni pljesak ni priznanja svih ljudi na svijetu, neće ispuniti tu rupu. Ništa neće zaliječiti tvoje srce osim samoga Boga koji gledajući te kaže: “Bravo, dobri i vjerni slugo”.
Svatko će nositi svoj teret
Četvrti su i peti stih gotovo fusnota: “Svatko neka ispita sam svoje djelo pa će onda u samom sebi imati čime se dičiti, a ne u usporedbi s drugim. Ta svatko će nositi svoj teret”. Svaki komentator ili propovjednik kojeg sam ikada čuo ova dva stiha razumije malo drugačije od ostalih.
Pavao pokušava reći da ako vam je srce stvarno zaliječeno – ako se ne morate uvijek uspoređivati s drugim ljudima da ojačate svoj krhki ego – onda još uvijek možete imati osjećaj da napredujete. Ne zato što si bolji od njega ili nje, nego zato što si napredovao u nošenju vlastita tereta.
Riječ “teret” ovdje nije ista kao riječ “breme” u drugom stihu. “Breme” (s. 2) prenosi ideju o težini koja drobi, dok je “teret” više poput prtljage, nešto što morate ponijeti na putovanje.
Ne pitaj me za priču druge osobe. Ta osoba ima svoj teret. Dakle, Usmjerite pogled na Boga. Prestani gledati u sve ostale ljude. Prestani iskorištavati ostale.
Prije mnogo godina, stariji mi je pastor pomogao da razumijem što to znači. U mojoj je crkvi jedna obitelj ispovijedala kršćansku vjeru, ali radilo se o vrlo disfunkcionalnoj obitelji. Izrazio sam određenu razdraženost s jednim članom obitelji, a pastor mi je ovako odgovorio:
Postoji posebna milost, a tu je i opća milost. Neki od nas, zbog Božje opće milosti, imali su idilične obitelji. Dobili smo puno ljubavi tokom odrastanja. A sada imamo priličnu količinu samokontrole i relativno smo dobro uštimani. Dakle, kada postanemo kršćani, dolazimo, recimo, oko 3 na ljestvici od 0 do 10 karakterne izgrađenosti. Nakon pet godina rasta u Kristu, poboljšali smo se na 3,5. No, ova je obitelj imala vrlo težak put do toga. I muž i žena dolaze iz disfunkcionalnih obitelji. Zatim su predali svoje živote Kristu i krenuli putem kršćanske vjere, na razini opće milosti, oko 0. Oni su krhotine. I nakon pet godina u vjeri, oni su sada na 1.5. Napravili su neke značajne promjene, čak i više od nas. No kada ih pogledate i kažete, “Ja imam dvostruko više ljubavi od njih i imam dvostruko veću disciplinu”, zaboravljate da oni imaju svoj teret, a vi imate svoj.
Na kraju Ivanova evanđelja, Isus govori Petru i nagovještava da će Petar umrijeti za svoju vjeru. Ne znam razumije li Petar sasvim što Isus govori, ali Isus mu u osnovi kaže: “Dogodit će ti se neke loše stvari”. Petar pogleda Isusa, vidi Ivana kako hoda, i kaže: “Što će biti s ovim?” I volim kako Isus odgovara: “Što te se tiče? Ti me slijedi”.
Skoro sam siguran da je to C. S. Lewis imao na umu kada Aslan u Kronikama iz Narnije stalno govori ljudima, “Ja vam samo pričam vašu priču“. Ne pitaj me za priču druge osobe. Ta osoba ima svoj teret. Dakle, Pavao želi reći: “Usmjerite pogled na Boga. Prestani gledati u sve ostale ljude. Prestani iskorištavati ostale.”
Prije nekoliko godina čitao sam meditaciju Toma Howarda, katoličkog pisca i brata slavne misionarke Elisabeth Elliot, koja mi je stvarno pomogla. Želim parafrazirati najbolje što se sjećam. Howard je rekao da pogledamo hram. Bog je planirao svaki mali arhitektonski detalj u hramu (ili svetištu), a sve je postavljeno upravo prema njegovim specifikacijama. Ali kada dođete do središta – koji je u određenom smislu središte svemira, samoga središta stvarnosti – što dobivate? Nema slike. Nema slike kojoj biste se klanjali. U stvari, kao što je Howard rekao, stvarno ne postoji osoba; postoji događaj. Jer, u srcu stvarnosti je zlatna ploča – Pomirilište – povrh kovčega saveza, nad zakonom, gdje se škropi krv. Bog nam govori da je sama srž stvarnosti, sama srž stvaranja i otkupljenja: “Moj život za tvoj život”.
Moj život za tvoj život
Svaka je prava ljubav zamjenska žrtva – moj život za tvoj život. I u suštini to je ono što nam Pavao kaže: “Možete živjeti život na taj način, i možete ići u odnose na taj način — moj život za tvoj život. Ili možete ići starim putem, na hvalisav način – tvoj život za moj život.”
Grijeh nas tjera da djelujemo po ovom načelu: “Tvoj život za mene. Natjerat ću te da se žrtvuješ za mene, za moje interese, za moju sliku o meni. Moraš žrtvovati svoje potrebe da bi služio mojima”. Međutim, Isus Krist je došao na svijet govoreći: “Moj život za tebe. Moj život da ti služim. Moj život se izlijeva za tebe. Žrtvujem se za tebe.” Kaže da su to dva načina na koje možete živjeti svoj život, i svaki dan – svaki sat – odlučujete djelovati na jednom od tih načela.
Roditelji, vidjeli ste ovaj scenarij. Imate divan plan za dan, a onda se nešto dogodi – vaše dijete se razboli, ima potrebu, raspada se – i stvarno trebate provesti vrijeme sa svojim djetetom. Što će biti? Možete umrijeti i reći, “Moj život za tebe”. Možete se žrtvovati za to dijete, na neki način kako bi to dijete odraslo osjećajući se voljeno. Drugim riječima, možete umrijeti kako bi vaše dijete živjelo. Ili se možete nikada ne žrtvovati; nikada ne umrijeti sebi tokom svoga roditeljskog života. Možete stalno govoriti: “Žao mi je, imam svoje potrebe, imam svoj raspored, imam svoje ciljeve i ne smijete mi smetati” – i vaše će dijete odrasti slomljeno.
Svaka je prava ljubav zamjenska žrtva – moj život za tvoj život. I u suštini to je ono što nam Pavao kaže: “Možete živjeti život na taj način, i možete ići u odnose na taj način — moj život za tvoj život. Ili možete ići starim putem, na hvalisav način – tvoj život za moj život.”
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/article/main-problem-other-people/
