Shrvani, umirući svijet: Kako to da je duhovna glad stvarna i kako možemo početi izlaziti u susret ljudima?
Naša će srca biti nemirna sve dok u Tebi ne pronađu spokoj.
Često navođena izjava svetog Augustina iz njegovih Ispovijesti: „Za sebe si nas, Gospodine stvorio, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi” — nosi velike pretpostavke o tome što znači biti ljudsko biće. Iznijet ću vam četiri razmišljanja o tome.
Prvo, ako nas je Bog stvorio, logično je da je on izvor samog našeg postojanja i trebamo očekivati da ćemo u sebi pronaći nešto što čezne povezati se s njime.
Bog je Bog milosti, a kad je pravilno sagledamo, ne možemo se oduprijeti njegovoj milosti. Nadalje, on svima pruža opću milost. Svaki trenutak kad udahnemo u ovom svijetu što ga je Bog stvorio i nad kojim Bog suvereno vlada prikaz je i demonstracija njegove milosti prema svakom pojedincu.
Nadalje, svaki trenutak kad sud ne padne na društvo koje mu se ne odaziva i ne predaje mu se, odnosno koje mu se aktivno protivi, demonstracija je njegove milosti.
Čak i kad ljudi pokušaju ispuniti taj, za Boga oblikovani, vakuum u svojoj duši umjetnim stvarima i svime onime što moljac i hrđa uništavaju i gdje lopovi provaljuju i kradu, nešto Božje milosti ipak jest na djelu. Milost se pruža onog trena kad shvatimo da nas ništa od toga ne može zadovoljiti i kad se nemir u našem srcu ponovno ispolji.
Bog nas privlači k sebi kroz nemir našeg srca. Augustinova opažanja i dalje vrijede. Nadalje, Sveto pismo nam napominje da kiša pada i na pravedne i na nepravedne. Bog i dalje nezaustavljivo obasipa stvorenje svojom milošću i ljubavlju te nam neprestano pruža milost kako bismo mogli doći k njemu.
Dakako, možemo uočiti ratove i glasine o ratovima i užasnim događajima u svijetu, ali kad ih vidimo, moramo napomenuti nekoliko stvari. Prvo, premda su žalosti ovog svijeta vrijedne spomena, one su iznimka, a ne pravilo, u posvemašnjem ispoljavanju konstantnosti Božje milosti. Drugo, ona svjedoče o činjenici da su oni koji su odgovorni za takve strahote manjkavi i da im treba Bog te da nas, čak i u ovakvom iskvarenom svijetu, Bog poziva da mu se vratimo. I treće, ona otkrivaju da čeznemo za nečim boljim i da su nam srca nemirna.
Drugo, ako nam se čini da nismo povezani s Bogom, možemo pretpostaviti da nešto nije u redu i da nas ta otuđenost gorko muči.
Što li se dogodilo? Biblija izričito tvrdi: mi, ljudska bića, prihvatili smo se sulude zadaće stvaranja svog puta bez obzira na Boga i njegove naume s našim životima. Mi smo bića ptičjeg mozga i znamo veoma malo o kompleksnostima samog življenja u ovom posrnulom svijetu.
Sveznajući Bog poziva nas da mu budemo poslušni, a svakim činom poslušnosti otvaramo pristup dobrobitima Sveznajućega. Možemo živjeti iznad svojih sposobnosti. Bog nam je providio što nam treba. Kad mu okrenemo leđa, okrećemo se k onome što nam donosi samo žalost. Takvo okretanje leđa Bogu, tu odluku da živimo život daleko od njega, Biblija naziva grijehom.
Pa ipak, čak i kad smo u grijehu, njegova ljubav nikad ne prestaje. On šalje Krista da nam oprosti grijehe te nam omogućuje da se u Kristovoj smrti i uskrsnuću izmirimo s njime. Omogućuje nam da ga priznamo za svojeg Gospodina i upravitelja našeg života te da započnemo s procesom ispravljanja tog spetljanog nereda u koji smo se doveli. Naš nemir počinje se pretvarati u mir u njemu i u uživanje u njegovom oproštenju i ljubavi.
Treće, evanđelje zbilja treba shvatiti kao radosnu vijest i možemo pretpostaviti da će ljudi, ako čuju jasno iznesenu poruku evanđelja, biti barem uzbuđeni zbog nje.
Tko god je i na trenutak živio poštenim životom svjestan je da je griješio. Ideja da nam Bog oprašta grijehe veoma je relevantna u svjetlu takve iskrenosti. Nadalje, iskrenost nas podsjeća da svi mi čeznemo biti bezuvjetno voljeni. Može li išta snažnije dirnuti takvu glad srca od poruke da je Božja ljubav bezuvjetna? A iskrena svjesnost o uzaludnosti naših napora u upravljanju našim životom i međuljudskim odnosima okrijepit će se čuvši poruku o tome da ovaj Bog, koji nas voli i oprašta nam, također želi biti Gospodin našeg života i pomoći nam u popravljanju onoga što je slomljeno. Naš nemir će naići na okrepu.
Četvrto, većina ljudi će u trenucima iskrenosti – osim ako nisu izrazito pretenciozni – htjeti biti bolji.
I vjerujem da oni čeznu za razgovorom o dubokim životnim pitanjima i o tome kako popraviti ono što je slomljeno. Treba nam biti zadovoljstvo njegovati takve odnose s drugima gdje ćemo moći razgovarati o takvim dubokim pitanjima i o duhovnoj gladi koja ih prati. A kad na pristupačan način načnemo ovu temu među prijateljima i poznanicima, zbilja je izvanredno koliko su ljudi zainteresirani za razgovor.
Smatram da je Augustin bio u pravu. To nas ne treba nas čuditi. Isus je svoji učenicima rekao: „podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu.” On u tom trenutku nije mislio na zemljoradnju, nego na činjenicu da su ljudi duhovno gladnii i da čeznu čuti više o Božjoj ljubavi i milosti. Isus je rekao da je sa žetvom sve u redu i da sve ide kako treba.
Problem je bio (i ostao) u tome što nema dovoljno radnika koji su spremni shvatiti da će naše srce biti nemirno dok god ne pronađe mir u Bogu i koji će upućivati ljude k Isusu.
Used with permission from Dr. Jerry Root.
Izvor: https://www.drjerryroot.com/post/spiritual-hunger-is-real
