Svaki je kršćanin pozvan nastaviti učiti, rasti i nastojati spoznati istine izrečene u Bibliji. Kateheza – od grčke riječi koja znači “pouka usta” – povijesna je metoda podučavanja kojom se kršćanima daje jezik kojim mogu artikulirati osnovna načela vjere – razlučujući ono što Biblija govori, od onoga što ne govori.
U formatu pitanja i odgovora, katekizmi postavljaju upit (poput prvog pitanja Heidelberškog katekizma “Koja je naša jedina nada u životu i smrti?”) a zatim daju teološki upakiran odgovor izvučen iz Svetog pisma.
U knjizi Finishing Our Course With Joy: Guidance from God for Engaging with Our Aging (Crossway, 2014), teolog i autor J. I. Packer naglašava važnost prakse kateheze unutar crkve:
„Zajednice u svakom vremenu moraju sebe vidjeti kao zajednice koje neprestano uče, u kojima se evanđeoska istina mora podučavati, braniti i opravdati protiv izvrgavanja istine i alternativa istini. Biti oprezan oko svih nijansi između istinskog i lažnog učenja te ponašanja koje razlikuje istinu od sjene od vitalnog je značaja za zdravlje crkve.“
Iako su mnogi kršćani aktivno uključeni u predano proučavanje Biblije, on žali zbog nedostatka formalnog katehetskog proučavanja, bez kojeg će, kaže, “dobronamjerni umovi i srca opetovano krenuti s puta.”
Kao što Pismo kaže, svi smo, poput ovaca, zalutali. Trebamo stalno pastirstvo i vodstvo, a poznavanje i ponavljanje katekizma može biti način da naša srca utvrdimo u nepromjenjivoj istini. Tradicija ponavljanja usvojenih ispovijedanja vjere pomaže kod tog vođenja, a ima i dugu povijest. Međutim, mnoge suvremene zajednice dopustile su si propustiti tu praksu.
U svojoj knjizi Taking God Seriously: Vital Things We Need to Know (Crossway, 2013), Packer ističe:
„Kako godine prolaze, sve sam opterećeniji osjećajem da što su konzervativniji članovi crkve na zapadu, bilo protestantski ili rimokatolički, da sve više ili gladuju, ili barem su barem ozbiljno pothranjeni zbog nedostatka određene pastoralne službe koja je bila glavna stvar u crkvenom životu prvih kršćana te također u doba reformacije i protureformacije u zapadnoj Europi. Ali to je u velikoj mjeri ispalo iz oporabe u prethodnim godinama.
Ta se služba zove kateheza. Sastoji se od ciljanog, sustavnog podučavanja u istinama po kojima su kršćani pozvani živjeti, povezanih s jednako ciljanim i sustavnim uputama o tome kako to učiniti.“
Zato, kaže Packer, crkvama treba praktična pomoć u znanju kako uključiti tradiciju u svoje živote i obitelji. Iako će možda trebati vremena da se prilagodi ovoj disciplini, blagodati uspostavljanja tradicijske kateheze mogu daleko nadmašiti uložen trud, a postoji i mnogo načina za uključivanje ljudi različitih dobnih skupina u tu praksu.
Packer nastavlja:
„Postoje različite razine kateheza, prema uključenim dobnim skupinama: kateheza je ili bi trebala biti vitalna stalna disciplina za crkvene članove od devet do devedesetdevet godina, pa će se naglasci, stilovi prezentiranja i perspektiva naravno razlikovati.
Postoje različiti načini poučavanja kateheza – pitanje i odgovor, jedan na jedan; postaviti prezentaciju, usmeno ili na papiru, što dovodi do zajedničke diskusije; nudeći formule za pamćenje i afirmacije za naglašavanje određenih stvari; ili vremenski uspostavljen školski sistem pisanja po ploči, hodanja i razgovora u didaktičkom dijalogu sa skupinom učenika – ali u suštini se ista stvar radi svaki put. Biblija to naziva, jednostavno, podučavanjem; na biblijskoj osnovi to možemo nazvati – činimo učenike.“
Kateheza je, u biti, jednostavan način vježbanja u istini čime se potiče ljubav prema ljepoti evanđelja. Packer nastavlja:
„Iako kateheza temeljena na Bibliji nije baš proučavanje Biblije i iako potiče pobožnost Ocu, Sinu i Duhu Svetom, ona je sama po sebi disciplina misli u Božjoj nazočnosti, a ne izravno obraćanje Svetom Trojstvu ili bilo kojem od njih. Cilj, odnosno krajnji rezultat, kršćani su koji poznaju svoju vjeru, osposobljeni su objasniti ju onima koje ona zanima, skepticima iznijeti pojašnjenja te primijeniti je u evangelizaciji, crkvenom zajedništvu i mnogim oblicima služenja Bogu i čovjeku sukladno okolnostima u kojima se vjernik nalazi.”
Ova praksa poticanja pobožnosti možda se ne čini presudnom za službu, zbog čega je u crkvama sve rjeđe naglašena. Ali, kada se usvoji u crkvi ili obiteljskom životu, učinak može biti velik.
Packer nastavlja riječima:
„Dok njegujemo tu disciplinu, može se reći da kateheza predstavlja središte pikado ili streličarske mete. Sastanci za proučavanje Biblije i molitvena okupljanja su pogodak u vanjske prstenove mete, ali kateheza – ovaj stalni postupak podučavanja i učenja – pogađa „u sridu“. Činjenica da je kateheza zadnjih godina ispala iz nastavnog plana i programa većine crkava rezultira stanjem koje možemo vidjeti danas, koje je, kao što je gore navedeno, mnoge kršćane ostavilo pothranjenim, a time i duhovno tromim.”
Dakle, kršćanin odgajan katekizmom nije samo onaj koji zna napamet ponavljati arhaične fraze, već onaj koji, u idealnom scenariju, ima alate za provođenje vjerovanja u djelo.
„Suština katehetske građe je da povezuje formulaciju kršćanske istine (tj. pravovjerja) s njezinom primjenom u kršćanskom životu (tj. poslušnosti).“
This article was translated by permission from the original English article published by Crossway.
Izvor: https://www.crossway.org/articles/j-i-packer-on-one-of-the-most-urgent-needs-in-the-church-today/
