Ne potrati život: Potraga za smislom

Što bi značilo potratiti život? Ovo me je pitanje izjedalo. Ili, s pozitivnije stane, što bi značio dobar život – ne potratiti život, nego…? Glavno je pitanje bilo kako dovršiti tu rečenicu. Nisam bio siguran ni kako izreći to pitanje, a kamoli što bi bio odgovor na njega. Što bi bilo suprotno od potraćena života? „Imati uspješnu karijeru“ ili „doživjeti najveću sreću“? Ili možda „postići nešto veliko“? Ili „pronaći najdublji smisao i značaj“? Ili „pomoći najvećem mogućem broju ljudi“? Ili „služiti Kristu do izmaka snaga“? Ili „proslaviti Boga u svemu što činim“? Ili je možda postojala poenta, cilj, žarište, suština života koja bi ispunila svaki od ovih snova?

„Izgubljene godine“

Zaboravio sam koliko mi je ovo pitanje bilo bremenito dok nisam pretresao svoje dokumente iz tih ranih godina. Upravo kada sam se 1964. godine spremao napustiti svoj dom u Južnoj Karolini, koja više nikada nije bila moje trajno prebivalište, srednja je škola Wade Hampton High School izdala jednostavan književni časopis s pjesmama i pričama. Pri kraju je bila pjesma s potpisom autora, Johnnyja Pipera. Poštedjet ću vas, jer nije to bila dobra pjesma. Urednica Jane bila je veoma velikodušna. U ovome trenutku zanimaju me samo naslov i prva četiri stiha. Pjesma se zvala „Izgubljene godine“. Uz nju je bio crtež starca u stolici za ljuljanje. Pjesma je počinjala:

Dugo tragah za smislom skrivenim
Na jalovu tragu mladost svu
Prilazeći sada ljetima poznim
Opet krećem u potragu.

Tijekom desetljećâ, koja stoje između mene i te pjesme, mogu čuti turoban refren: „Potratio sam život! Zbilja sam ga potratio!“ Nekako se u meni probudila strastvenost za suštinom i najvažnijim smislom života. Etičko pitanje „Je li što dopušteno?“ izblijedjelo je u odnosu na pitanje: „Što je ono glavno, ono suštinsko?“ Misao o tome da ću život izgraditi oko minimalne moralnosti ili minimalna značaja – život definiran pitanjem „Što je dopušteno?“ – bila mi je odvratna. Nisam htio minimalan život. Nisam htio živjeti na periferiji stvarnosti. Htio sam razumjeti ono najvažnije o životu i – ići prema tome.

Egzistencijalizam smo udisali zajedno sa zrakom

Ova strastvenost da ne promašim suštinu života, da ga ne potratim, pojačala se na fakultetu, koncem burnih šezdesetih. Postojali su za to snažni razlozi, koji se dobro uklapaju u unu­tarnja previranja dječaka koji odrasta. „Suština“ je bila pod na­padom gotovo odasvud. Egzistencijalizam smo udisali zajedno sa zrakom, a značenje je egzistencijalizma bilo da „postojanje prethodi bîti“. Drugim riječima, najprije postojiš a zatim, posto­jeći, stvaraš svoju bît. Bît stvaraš slobodnim izborom što želiš biti. Ne postoji bît izvan tebe sama za kojom trebaš tragati ili joj se prilagoditi. Nazovi je „Bogom“ ili „smislom“ ili „svrhom“, ali ona ne postoji dok je ne stvoriš vlastitim smionim postojanjem. (Ako ste se namrštili i pomislili: „Ovo mi neobično nalikuje današnjem vremenu i onomu što nazivamo postmodernizam“, nemoj se previše čuditi. Nema ništa novo pod suncem. Sve su to samo bezbrojna druga pakiranja.)

Sjećam se da sam sjedio u zamračenom kazalištu i gledao kazališni izdanak egzistencijalizma, „teatar apsurda“. Igrokaz je bio U očekivanju Godota Samuela Becketta. Vladimir i Estragon se susreću pod stablom i razgovaraju očekujući Godota, koji se nikada ne pojavi. Pretkraj igrokaza, neki dječak im javlja da Godot neće doći. Oni odlučuju da će otići, ali se ne miču. Odlaze nikuda. Zastor se spušta, a God[ot] („God“; engl. Bog) se nika­da ne pojavi.

To je bilo Beckettovo gledište o ljudima poput mene: koji če­kaju, traže, nadaju se pronaći Suštinu stvari, umjesto da stvaraju vlastitu suštinu putem slobodnoga i nesputanog postojanja. Nigdje – tamo zapravo ideš, implicirao je, budeš li tragao za nekom transcendentnom Poentom, Svrhom, Žarištem ili Sušti­nom.

„Nowhere Man“

Grupa The Beatles u prosincu je 1965. godine objavila album Rubber Soul te je mome naraštaju uvjerljivo snažno opjevala svoja egzistencijalistička uvjerenja. Možda ovo najbolje vidimo u Lennonovoj pjesmi „Nowhere Man“.

Baš je pravi nigdjedar
U nigdjezemskoj sjedi sam
Nigdjedarske naume
Stvara za nikoga.
Nema svoje stavove
Ne zna kamo putuje
Nama posve sličan je, zar ne?

Bili su to opojni dani, posebno za fakultetlije. I, hvala Bogu da On šutio nije. Nisu se svi prepustili dražima apsurdnoga i mamcu herojskog besmisla. Nisu svi pali na pozive Alberta Camusa i Jean–Paula Sartrea. Čak su i glasovi neutemeljeni na Istini znali da mora postojati nešto više – nešto izvan nas samih, nešto veće i veličanstvenije i vrjednije življenja od onoga što su vidjeli u ogledalu.

Odgovor u vjetru huči

Bob Dylan je pisao stihove s neizravnim porukama nade koja je eksplodirala na scenu upravo zato što je aludirala na Stvarnost koja nas neće zauvijek držati na čekanju. Promjene dolaze. Prije ili kasnije, spori će postati brzima, a prvi će biti posljednji. To ipak neće biti zato što ćemo postati egzistencijalistički gospoda­ri svoje apsurdne sudbine. Ona će doći k nama. Upravo smo to svi nekako osjetili u pjesmi: „The Times They Are A–Changin’“.

Podvučena je crta,
Prokletstvo poništeno,
Što se jedva sada mrda
Kasnije će biti agilno.
Kao što sadašnje sada
Poslije će biti davno,
Sadašnji režimi
Brzo iščezavaju.
Koji prvi je sada
Poslije bit će posljednji,
Jer vremena – ona se mijenjaju.

Egzistencijaliste je sigurno ljutilo kada bi Dylan, možda čak i nesvjesno, pomeo njihov „sveprolazni“ relativizam odvažnim dvostrukim „Odgovor[om]… Odgovor[om]“ u svome hitu „Blowin’ in the Wind“.

Koliko puta čovjek mora gore pogledati
Da bi nebo ugledao?
I, koliko ušiju čovjek mora imati
Da bi uplakane osluhnuo?
I, koliko mora biti smrti dok ne shvati
Da je prevelik broj ljudi umro?
Odgovor, prijatelju moj, u vjetru huči
Odgovor u vjetru huči.

Koliko puta čovjek mora gore pogledati da bi nebo ugledao? Gore je nebo koje možemo vidjeti. Možeš pogledati deset tisuća puta i reći da ga ne vidiš. No to nikako ne utječe na činjenicu njegova objektivnog postojanja. Tamo je. I, jednoga ćeš ga dana vidjeti. Koliko puta moraš pogledati da bi ga ugledao? Postoji Odgovor. Odgovor, Odgovor, prijatelju moj, ne trebaš ti izmisliti ili stvoriti. Bit će odlučen za tebe. Nalazi se izvan tebe. Stvaran je, objektivan i čvrst. Jednoga ćeš ga dana čuti. Nećeš ga stvoriti. Nećeš ga definirati. Doći će k tebi i, prije ili kasnije, prilagodit ćeš mu se – ili ćeš mu se pokloniti.

Ovako sam ja razumio Dylanovu pjesmu i sve je u meni reklo: Tako je! Postoji Odgovor s velikim O. Propustiti ga, značilo bi po­tratiti život. Pronaći ga, značilo bi imati sveobuhvatni Odgovor na sva moja pitanja.

Preuzeto iz knjige Ne potrati život u izdanju Radosne vijesti, str. 15-19.