Naprotiv, ako se i raspada naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan. (2 Kor 4,16)
Pavao više ne može vidjeti kao prije (a nije bilo naočala). Ne može čuti kao prije (a nije bilo slušnih aparata). Ne oporavlja se više od batina kao prije (a nije bilo antibiotika). Nema više snage hodajući od grada do grada, kao što je prije imao. Vidi bore na svome licu i vratu. Njegovo pamćenje više nije tako dobro. I priznaje da je ovo prijetnja njegovoj vjeri, radosti i hrabrosti.
Ali, ne gubi pouzdanje. Zašto?
Ne gubi pouzdanje jer se njegov nutarnji čovjek obnavlja. Kako?
Obnova njegova srca dolazi od nečega vrlo čudnog: dolazi od gledanja u ono što ne može vidjeti.
„Nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidjljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno“ (2 Kor 4,18).
Zbog ovoga Pavao ne gubi svoje pouzdanje: gleda u ono što ne možete vidjeti. Što je vidio?
Nekoliko stihova dalje, u 2. Korinćanima 5,7, kaže: „Krećemo se, naime, u području vjere, a ne u području gledanja.“ Ne znači da skače u mrak bez dokaza onoga što je tamo. Znači da su sad najdragocjenije i najvažnije stvarnosti u svijetu iznad naših fizičkih osjetila.
„Gledamo“ na nevidljive stvari kroz Evanđelje. Osnažujemo svoja srca – obnavljamo svoju hrabrost – tako što usmjeravamo svoj pogled na nevidljivu, objektivnu istinu koju vidimo u svjedočanstvu onih koji su vidjeli Krista licem u lice.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/why-we-don-t-lose-heart
