Koje je obilježje crkve danas najviše zanemareno? Radi li se možda o ekspozicijskom propovijedanju ili primjenjivanju crkvene stege? Je li to možda podizanje vođa koji će uistinu imati karakterne osobine koje nalazimo u pastoralnim poslanicama?
Kada bismo mogli pitati Martina Luthera, možda bi nas njegov odgovor iznenadio. U svojoj raspravi On the Councils and the Church (1539), on navodi sedam obilježja crkve. Prvih šest obilježja nisu nikakvo iznenađenje: Božju crkvu prepoznajemo po (1) posjedovanju Božje riječi, (2) ispravnom obavljanju krštenja, (3) ispravnom obavljanju Večere Gospodnje, (4) vršenju crkvene stege, (5) kvalificiranom vodstvu i (6) štovanju koje je ispunjeno molitvom i davanjem hvale.
Međutim, Lutherovo sedmo obilježje možda će vas iznenaditi. On kaže da životi kršćana moraju biti oblikovani križem. „Sveti kršćanski narod izvana ćemo prepoznati po svetom posjedovanju svetoga križa“, piše on. „Oni moraju pretrpjeti svaku nesreću i progonstvo, sve vrste kušnji i zla od đavla, svijeta i tijela… kako bi postali nalik svojoj glavi, Kristu.“
Stavite križ oko vrata i poslat ćete poruku da ste kršćanin; nosite križ i dokazat ćete to. Današnji se vjernici znaju iznenaditi nevoljama i u kušnji smo smatrati se žrtvama kad naiđemo na njih. Za razliku od nas, Luther je vjerovao da se Krista mora upoznati u njegovim patnjama.
Zašto patnjama?
Ovo se posebice odnosi na vođe. Već 1518. godine, u raspravi „Heidelberg Disputation“ Luther je napisao: „Nazivati se teologom zaslužuje onaj… koji shvaća vidljive i očitovane Božje stvari sagledane kroz patnju i križ.“ Dok je ponavljao nešto slično Pavlovu opisu njegove poruke i službe u Prvoj poslanici Korinćanima 1,18-25, Luther nije samo preklinjao crkvene vođe da propovijedaju „Isusa Krista, i to razapetoga“ (2,2). Također je u opreku stavio „teologa križa“ i „teologa slave“.
Kršćanska služba ne pokorava se obrascima izvedbe, moći i pompe koje je Luther vidio u srednjovjekovnoj crkvi. Umjesto toga, kršćanski vođe trebali bi propovijedati Božji dar oproštenja putem križa, ali i suobličavati se s križem prihvaćajući nevolje i kušnje. Križno propovijedanje zahtijeva križno življenje.
Svrha u boli
U predgovoru wittenberškog izdanja njegovih zapisa iz 1539., Luther tvrdi da se zdravo učeništvo i poznavanje Božje riječi postiže meditacijom i molitvom u kombinaciji s nevoljama i poteškoćama. On to vidi u Psalmima.
David se približio Bogu kad su ga progonili neprijatelji (Ps 59), izdali prijatelji (Ps 41) i kad se morao suočiti sa svojim grijehom (Ps 51). Sviđalo nam se to ili ne, kaže Luther, isto vrijedi za svakoga kršćanina pod riječju križa:
Jer čim Božja riječ pusti korijena u vama i počne rasti, đavao će vas početi napadati i napravit će od vas pravog učitelja, a svojim će vas nasrtajima naučiti da tražite i volite Božju riječ. I mene su osobno… veoma zadužili moji papisti jer su me kroz đavolje divljanje toliko tukli, tlačili i žalostili. Tim hoću reći da su od mene napravili prilično dobroga teologa, što inače ne bih postao.
Bog uvijek ima svrhu iza našega trpljenja. Može ga upotrijebiti kako bi usmrtio grijeh i vježbao nas u pobožnoj ljubavi. Kao što je Jakov ohrabrio crkvu: „Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da kušanje vaše vjere stvara postojanost“” (Jak 1,2-3). Možemo biti sigurni da nas u našoj boli Bog izgrađuje. Kada sudjelujemo u Kristovim patnjama, postajući poput njega u njegovoj smrti, on nas priprema za uskrsnuće (Fil 3,10-11).
Obilježje, a ne mjerilo
Luther je svakako dodirnuo važnu biblijsku temu. Ali, trebamo li trpljenje s Kristom smatrati oznakom zdrave crkve? Je li život u obliku križa znak vjere ili je opasno razmišljati o kušnjama i nevoljama na ovaj način?
Propovijedanje koje je u obliku križa zahtijeva život u obliku križa.
Opasno je razmišljati o boli i patnji kao o mjerilu koji kršćani trebaju nastojati postići. Čak i kada nam Pavao kaže da moramo usmrtiti svoj grijeh (Rim 8,13), on ne potiče na askezu ili samokažnjavanje. Moramo se boriti sa svojom grešnom naravi, ali bol nije nešto što trebamo iskati.
Ipak, kada dođu trpljenja – bilo u obliku boli, progonstva, invalidnosti ili jednoga dana smrti – moramo biti spremni, odnosno pogled nam mora informiran križem. Djeca u luteranskim crkvama uče napraviti znak križa prije molitve, a njihove crkve slave događaje staroga crkvenog kalendara koji naglašavaju ključne trenutke u Isusovu zemaljskom životu; vide vrijeme kao nešto što je u obliku križa. Reformirane i evanđeoske crkve većim su dijelom odbacile ove izvanbiblijske tradicije. Međutim, ipak su nam potrebne navike i običaji kao što je redovno slavljenje Gospodnje večere, ili zajednička molitva na koljenima, kako bi nas podsjetili na Gospodinovu križnu namjeru.
Nemojte zanemariti svoj sveti poziv
Kad zaboravimo da nas Krist poziva da trpimo radi njega, u kušnji smo prihvatiti suvremene „teologije slave“ kao što su pronalaženje ugodnijih i tolerantnijih načina da govorimo o seksualnoj etici Biblije ili pak posvećivanje rapidnom rastu koristeći sjaj i glamur programa osmišljenih kako bismo privukli ljude, umjesto sporog učeništva.
Kad zaboravimo da nas Krist poziva da trpimo radi njega, u kušnji smo prihvatiti suvremene „teologije slave“.
Možemo također biti u kušnji da redefiniramo viđenje zdrave crkve. Mislimo da će se primjenom crkvenih statuta koji odražavaju više biblijske uprave crkveni vođe uvijek slagati ili vjerujemo da će održavanjem čistog nauka i popisa članstva crkva postići ne samo snažnije svjedočanstvo, nego i veći utjecaj u kulturi. Ovakva vrsta bezbolne vizije crkve zapravo je zamka.
Kao što je Samuel James nedavno napisao:
Kršćanstvo je križno. Ne može biti nijednoga drugog oblika. Impuls u nama kojim želimo iskriviti taj oblik, učiniti ga djelotvornijim, raširenijim i moćnijim u ovo vrijeme masovnih medija, impuls je koji samo može odvesti u propast.
Isus je rekao svojim učenicima: „Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine” (Mt 5,11). „Kada god ovo vidite ili čujete“, kaže Luther, „možete znati da je tu sveta kršćanska crkva.“
Used with permission from The Gospel Coalition, izvor: https://www.thegospelcoalition.org/article/mark-church-cross/
