Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ. (Heb 12,2)
Što vjera izvršava ponekad je neopisivo teško.
U svojoj knjizi Miracles on the River Kwai (Čuda na rijeci Kwai) Ernest Gordon kazuje istinitu priču o grupi ratnih zarobljenika koji su radili na Burmanskoj pruzi tijekom Drugoga svjetskog rata.
„Na kraju svakog dana pokupili bi se alati radnika. Jednom je prilikom japanski čuvar viknuo da nedostaje lopata i zahtijevao da mu kažu koji ju je čovjek uzeo. Počeo je urlati i bjesniti, dok nije postao paranoična furija i zapovjedio krivcu da istupi. Nitko se nije pomaknuo. „Svi umrijeti! Svi umrijeti!“, vrisnuo je dok je napinjao svoju pušku i uperio je prema zatvorenicima. U tom je trenutku jedan čovjek istupio i čuvar ga je na smrt zatukao svojom puškom dok je ovaj mirno stajao. Kad su se vratili u kamp, alat je ponovno bio prebrojen i ni jedna lopata nije nedostajala.“
Što može održati volju da se umre za druge ako ste nedužni? Isus je izdržao u svojoj ljubavi za nas „radošću koja mu je bila određena“.
Milost ne označava da su objekti nezaslužni. Zato neću reći da je Isus stavio svoju nadu u milost. Jednostavno ću reći da se usidrio u budućem blagoslovu i radosti, i to ga je nosilo i održalo ga u ljubavi kroz patnju.
Kad god ga slijedimo u ovome, što bismo trebali, taj blagoslov i radost za nas je milost – buduća milost. Kao čovjek, dajući nam primjer kako uzeti svoj križ i nositi ga na golgotskom putu ljubavi, Isus se prepustio svome Ocu (1 Pet 2,23) i usidrio svoju nadu u uskrsnuće i radost ponovnog sjedinjenja s Ocem i otkupljenjem svoga naroda.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/enduring-when-obeying-hurts