Dakako, po milosti koja mi je dana, kažem svakom od vas da ne drži do sebe previše – više nego treba do sebe držati – već neka drži do sebe pristojno prema mjeri vjere koju je Bog udijelio svakom pojedincu. (Rim 12,3)
U kontekstu ovog stiha, Pavao je zabrinut da su ljudi do sebe držali „više nego treba do sebe držati“. Njegov je posljednji lijek za ovaj ponos tvrdnja da nisu samo duhovni darovi djelo Božje slobodne milosti u našim životima već je i sama vjera kojom koristimo te darove.
Znači da je srušen svaki mogući temelj hvalisanja. Kako se možemo hvaliti ako je i kvalifikacija za dobivanje darova također dar?
Ova istina djeluje na to kako molimo. Isus daje primjer u Lukinu evanđelju 22,31-32. Prije negoli ga je Petar zanijekao tri puta, Isus mu reče: „Šimune, Šimune, pazi, sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše. Tako i ti, kad se jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću.“
Isus moli da se Petrova vjera održi čak i kroz grijeh jer zna da je Bog taj koji održava vjeru. Tako bismo i mi trebali moliti za sebe i za druge.
Tu je i čovjek sa sinom epileptičarem koji je povikao: „Vjerujem; pomozi moju nevjeru!“ (Mk 9,24). To je dobra molitva. Priznaje da bez Boga ne možemo vjerovati kako bismo trebali vjerovati.
Neka naša svakidašnja molitva bude: „O, Gospodine, hvala ti za moju vjeru. Ti je održavaj. Osnaži je. Produbi je. Nemoj da padne. Neka ona bude snaga moga života, tako da u svemu što radim ti dobiješ slavu kao veliki Darivatelj. Amen.“
