I apostoli velikom silom davahu svjedočanastvo o uskrsnuću Gospodina Isusa, i velika milost bijaše nad svima njima. (Dj 4,33, Varaždinski prijevod)
Ako je naša služba sutra svjedočiti za Krista u nekoj nesklonoj situaciji, ključ neće biti naša briljantnost; ključ će biti obilje buduće milosti.
Od svih ljudi, čini se da su apostoli najmanje trebali pomoć kako bi dali snažno svjedočanstvo o uskrslome Kristu. Bili su s njim tri godine. Vidjeli su ga kako umire. Vidjeli su ga živog. U arsenalu svog svjedočanstva imali su „mnoge dokaze“ (Dj 1,3). Mogli biste pomisliti da bi se, od svih ljudi, njihova služba svjedočenja u tim ranim danima održala sama od sebe, snagom prijašnjih slava koje su još bile tako svježe.
Ali, to nije ono što nam kaže knjiga Djela apostolskih. Snaga za svjedočenje s vjernošću i djelotvornošću nije došla samo od sjećanja na milost, ili iz skladišta znanja; došla je od novih dolazaka „velike milosti“. Tako je bilo apostolima, a tako je i u našoj službi svjedočenja.
Kakve god bi dodatne znakove i čuda Bog mogao pokazati da pojača naše svjedočanstvo o Kristu, oni će doći na isti način kako su došli Stjepanu: „Stjepan, pun milosti i snage, činio je velike čudesne znakove u narodu“ (Dj 6,8).
Postoji iznimna buduća milost i snaga na koju se možemo osloniti u krizi posebne potrebe svoje službe. To je svježi čin snage po kojoj Bog „potvrđuje propovijedanje o svojoj milosti“ (Dj 14,3; također pogledati Heb 2,4).
Milost snage nosi svjedočanstvo milosti istine.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/the-power-to-profess-christ
