Već godinama ime koje sam dao osobnom razumijevanju opsežne uloge koju radost igra ne samo u životu kršćanina, već i u svemu stvorenju i svrsi koju Bog ima u njemu, je kršćanski hedonizam. A najkraći opis kršćanskog hedonizma je: Bog se najviše proslavlja u meni kad sam ja najzadovoljniji u njemu.
Utjecaj na moj put do ovakvog razumijevanja kroz posljednjih trideset godina su uglavnom izvršili Jonathan Edwards, C. S. Lewis i apostol Pavao, ali utjecaj seže čak i do mog oca. Moj otac je vjerojatno bio najsretniji čovjek kojeg sam ikad poznavao, a bio je ispunjen i obuzet Božjom slavom. Jednog dana sam od oca poželio doznati objašnjenje: njegova preobilna radost i potpuna odanost Božjoj slavi su nekako morale ići zajedno.
MALE ŽELJE ZA VELIKE STVARI
Nakon mog oca, C. S. Lewis je došao u moj vidokrug s nevjerojatnom izjavom kako naš problem, kao ljudskih bića, nije da su naše želje presnažne, već su one preslabe. Mislio sam da su moje želje problem. Lewis kaže: „Ne, tvoje želje nisu problem. Slabost tvojih želja je problem. Ti si kao dijete koje se igra u prljavštini praveći blatne kolačiće, jer ne može zamisliti kako izgleda odmor na moru.“ Drugim riječima, tvoje želje za velikim stvarima koje Bog nudi su premalene. Tvoj problem nisu velike želje, nego male želje za velike stvari.
Jonathan Edwards je imao najveći utjecaj od svih. On kaže kako je Bog Svemogući u svojoj trojstvenosti Bog Otac čiju ideju o sebi ispoljava u Bogu Sinu. U njemu nalazi zadovoljstvo, koje se ostvaruje po Bogu Duhu Svetom, koji kola naprijed i nazad kao osoba između Oca i Sina. Zatim, kad je Bog stvorio ljudska bića, ona su stvorena na njegovu sliku kako bi proslavljala Boga, imajući ispravnu ideju o njemu – istinitu doktrinu – i ispravne emocije pune čežnje prema njemu. Tako imamo ove dvije velike kolajuće sposobnosti u sebi: sposobnost razmišljanja koja proslavlja Boga ispravno razmišljajući o njemu i sposobnost osjećanja koja proslavlja Boga imajući ispravne osjećaje o njemu.
A, pored svega toga, tu je bila Biblija koja uvijek iznova govori kako trebamo proslavljati Boga, a isto tako i uživati u njemu. Kako spojiti te dvije zapovijedi?
To pitanje vodilo me do Westminsterskog katekizma i njegovog prvog pitanja: Koja je glavna svrha čovjeka? Odgovor: Glavna svrha čovjeka je proslaviti Boga i uživati u njemu zauvijek. A ja sam si mislio: „Što to i znači? Nije li glavna svrha čovjeka proslaviti Boga uživajući u njemu zauvijek? To je Edwards rekao, a Lewis nagovijestio. To je ono što sam vidio u životu svog oca. No, je li to biblijski?
ZAŠTO JE SMRT DOBITAK
To nas dovodi do poslanice Filipljanima. Filipljanima 1:20-21 bio je ključ koji me smirio potvrđujući da se Bog najviše proslavlja u nama ili Krist se najviše veliča u nama kada smo mi najzadovoljniji u njemu: „Takva je moja željno očekivana nada… sačuvat ću, naprotiv, potpuno pouzdanje i – sada kao u uvijek – proslavit će se Krist u mom tijelu, bilo da živim, bilo da umrem. Za mene je uistinu život Krist, a smrt dobitak.“ Tim riječima Pavao daje sigurnost njegovog očekivanja da će se Krist proslaviti u njegovom tijelu i kad živi i kad umre. Zašto? Jer je za njega život Krist, a smrt dobitak.
Kako to funkcionira? Kako logika radi ovdje? Postalo mi je jasnije kad sam uklonio dio o životu i usredotočio se na dio o smrti. Recimo to ovako: Moja je vruća želja i nada da se neću posramiti, već da će se Krist proslaviti u mom tijelu kroz moju smrt, jer je za mene smrt dobitak.
Ima li to smisla? Pouzdanje da će se Krist proslaviti kad umrem je temeljeno na činjenici da je za mene smrt dobitak. Ako je Krist dobitak u mojoj smrti, Krist će se proslaviti u mojoj smrti. Ali, još uvijek postoji dio koji nedostaje ovom argumentu. Stih 23.: „…imam želju umrijeti i biti s Kristom, jer je to mnogo bolje…“ Dakle, dobitak o kojem Pavao govori u 21. stihu je Krist. Ako odem biti s Kristom; ako umrem i odem biti s Kristom, to je mnogo bolje. To je moja dobit.
Dakle, vratimo se sada unazad i provjerimo ima li ta logika smisla: Moja čežnja je da Krist bude proslavljen u mojoj smrti jer ću iskusiti smrt kao dobit – kao onu koja zadovoljava više nego išta drugo što ovaj svijet može ponuditi, a ta dobit je Isus Krist.
Provjerimo možemo li to spojiti. Uvjeren sam da će se Krist proslaviti u mojoj smrti, a temelj tog očekivanja da će se Krist pokazati veličanstvenim u mojoj smrti jest da ću iskusiti svoju smrt kao dobitak; i to zato što u Kristu imam više zadovoljstva nego sve što ovaj život može ponuditi. Svoje vjerovanje u kršćanski hedonizam polažem na logiku koju nalazim u stihovima iz poslanice Filipljanima 1:20-23.
PRIMJER IZ BRAKA
Jedan primjer: Moja je godišnjica braka. Kažem svojoj supruzi Noel: „Večeras ću te izvesti van jer je naša 47. godišnjica, a provesti večer s tobom će me usrećiti.“
Niti jedna žena ne bi nikad rekla, pa tako ni Noel: „Ti si tako sebičan. Samo misliš na sebe. Usrećit će te da me odvedeš van i provedeš večer sa mnom.“ Niti jedna žena se nikada ne žali da je to sebično. Zašto? Zato što svoje puno zadovoljstvo tražim u svojoj ženi i onda je počašćena s tim. Tako je i s Bogom. Ako se približavamo njemu zato što želimo provesti vrijeme s njim, ako je Bog naše blago i naše zadovoljstvo, Bog je time proslavljen.
O
va istina – Bog se najviše proslavlja u nama ili Krist se najviše veliča u nama, kada smo mi najzadovoljniji u njemu – nije nešto što možemo ostaviti po strani. Nije nevažna za kršćanski život ili za poslanicu Filipljanima. Ona je u središtu toga što znači biti vjernik, što znači pripadati Kristu i vrednovati i pouzdati se u Krista. Ona nije samo ukras na torti kršćanstva. Ona je srce kršćanstva.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/what-is-christian-hedonism
