Definicija
Nauk o svećenstvu svih vjernika izjavljuje da svi koji vjeruju u Krista imaju udjela u njegovom svećeničkom statusu; prema tome, ne postoji poseban red ljudi koji posreduju Kristovo znanje, prisutnost i oproštenje ostalim vjernicima, te svi vjernici imaju pravo i autoritet čitati, tumačiti i primjenjivati učenja Svetoga pisma.
Sažetak
Nasuprot vjerovanjima srednjovjekovne crkve, protestantski nauk o svećenstvu svih vjernika smatra da više ne postoji svećenički red ljudi unutar Božjeg naroda, već da svi vjernici dijele Kristov svećenički status na temelju sjedinjenja s Kristom. Iako je u SZ-u postojala odabrana skupina svećenika, koji su posredovali Božje znanje, prisutnost i oproštenje ostatku Izraela, Krist je došao i ispunio svećeničku ulogu svojim životom, smrću i uskrsnućem. Stoga je Krist bio posljednji svećenički posrednik između Boga i njegovog naroda, a nanovo-rođeni vjernici po njemu sudjeluju u toj ulozi. To znači da kršćani ne ovise o svećenicima unutar crkve, da im tumače Sveto pismo ili da utječu na Božji blagoslov njihovim praštanjem; svi su kršćani jednako svećenici kroz Krista i jednaki su pred križem. To ne znači da trebamo dokinuti pastoralne ili posredničke ovlasti. S jedne strane taj autoritet je način na koji Bog blagoslivlja svoju crkvu sa smjernicama u zdrav nauk, s druge strane vodstvo crkve jednako treba ostatak tijela.
Srednjovjekovni pogledi nasuprot protestantskim shvaćanjima
Srednjovjekovni teolozi vjerovali su da spasenje dolazi od Boga kroz crkvu. Ovako pojednostavljeno, zvuči vrlo slično načinu na koji većina kršćana to razumije. Međutim, postoje značajne razlike između srednjovjekovnih i protestantskih shvaćanja o tome kako Bog djeluje kroz crkvu. Srednjovjekovna crkva je naučavala da Bog djeluje isključivo kroz odabrani red svećenika kada upravljaju sedam crkvenih sakramenata: krštenje, euharistija (Gospodnja večera), potvrda, pokora, zadnja pomast, brak i zaređivanje. Protestanti, s druge strane, vjeruju da su svi ljudi u crkvi svećenici, ili jezikom reformatora iz 16. stoljeća, Martina Lutera, svećenstvo svih vjernika. Koje su razlike između ova dva gledišta? Ukratko, srednjovjekovno gledište počiva na učenju crkvene tradicije, dok protestantsko gledište proizlazi iz Svetog pisma.
Srednjovjekovni kršćani vjerovali su da je crkva dio nebeske hijerarhije u kojoj sve na nebu i na zemlji ima svoje mjesto u velikom slijedu postojanja. Taj slijed počinje s Bogom, zatim arhanđelima i anđelima; ova nebeska hijerarhija nalazi svoju zemaljsku paralelu kroz sakramente, kroz one koje je Bog nadahnuo da ih shvate i one koje su oni pokrenuli. Bog svoje znanje i milost prenosi daljnjim slijedom anđelima, koji potom te podatke prenose u sakramente, i onima koji udjeljuju sakramente (svećenicima), koji ih zatim daju laicima. Spasenje uglavnom dolazi kroz sakramente i svećenike koji ih udjeljuju, a svećenici su jedinstveni red pojedinaca koji su nadareni od Boga da razmatraju Božje stvari.
Ovi su višeg reda od običnih ljudi koji nemaju sposobnost za tako uzvišenu istinu. Ovakvo hijerarhijsko gledište prevladavalo je u crkvi kroz srednji vijek sve do protestantske reformacije u 16. stoljeću. Luter je osporio ovo prevladavajuće shvaćanje jer je odbacio tvrdnje crkve; vjerovao je da crkva svoju ideju o jedinstvenom svećeničkom redu temelji na tradiciji, a ne na autoritetu Svetoga pisma. Umjesto toga Luther je vjerovao da prinošenje misne žrtve ne čini nekoga svećenikom, već svatko tko ima vjeru u Krista, našeg uzvišenog Velikog svećenika, koji je doista Božji svećenik. U tipičnoj Luterovoj jezgrovitoj maniri, tvrdi: “Samo je vjera prava svećenička služba.” Luterova ideja o svećenstvu svih vjernika nasuprot svećenstvu samo nekolicine odabranih, počiva na Kristovoj svećeničkoj službi i na vjernikovom blagoslovu da sudjeluje u svemu što Krist jest kroz sjedinjenje s njim.
Svetopisamsko učenje
Sveto pismo jasno prepoznaje Isusa Krista kao našeg uzvišenog Velikog svećenika: “Budući dakle da imamo uzvišenog velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo” (Heb 4,14). Stari zavjet nam je potiho davao naputke o Kristovoj svećeničkoj službi kroz razne tipove i sjene, poput Arona, prvog izraelskog velikog svećenika i preko Levita. Na primjer, Bog je naredio Aronu da mora očistiti Izrael od njegovih grijeha kroz obrede Pomirenja (Lev Zk. 16). Aron, i to sam Aron, morao je prinijeti junca kako bi se obredno očistio (Lev Zk. 16,11), a zatim uzeti od te krvi malo, ući u Svetinju nad svetinjama i njome poškropiti Pomirilište (Lev Zk. 16,14). Bog ga je uputio da uzme dva žrtvena jarca i žrtvuje jednog od njih te njegovom krvlju poškropi žrtvenik (Lev Zk 16,18) potom uzme drugog jarca, položi ruke na njega, ispovijedi grijehe Izraela nad njim i zatim ga pošalje van tabora u pustinju (Lev Zk 16,21). U ovom činu jarac je trebao odnijeti “svu njihovu krivnju” (Lev Zk 16,22).
Kako je Stari zavjet postupno otkrivao Božji plan otkupljenja, proroci su otkrivali da je Mesija ta konačna žrtva. Izrael više ne bi gledao u krv bikova i jaraca, nego u krv Mesije, koji će biti proboden zbog naših grijeha, satrven zbog naših opačina, ponio bi naše bolesti i uzeo naše boli (Izaija 53,4-5) . Žrtveni jarac više ne bi odnio grijehe Izraela, već bi to Isus učinio, “A Jahve je na njega svalio bezakonje nas sviju” (Iz 53,6). Mesija bi bio i žrtva i svećenik: “ Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara prema većem i savršenijem Šatoru – koji nije napravljen rukom, koji ne pripada ovom svijetu, – ušao je jedanput zauvijek u Svetinju nad svetinjama, ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup.” (Heb 9,11-12).
U njegovom krštenju Bog je pomazao Isusa Duhom Svetim da izvrši njegovu trostruku službu proroka, svećenika i kralja (Luka 3,1-21; Matej 3,1-17; Marko 1,1-11). Isto tako, mi koji smo sjedinjeni s Kristom imamo udjela u tom istom pomazanju kroz Kristovo izlijevanje Duha na crkvu (Djela 2,1-41, posebno st 33, st 38; usp. Gal 3,14). Kroz Kristovu svećeničku službu, svi vjernici koji su s njim sjedinjeni sudjeluju u njegovom pomazanju. Ovoj istini nas uče dva glavna teksta Svetoga pisma. Prvi je u 1. Petrova 2,9, “Vi ste naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo. ” U kontekstu Petrove izjave, on temelji identitet crkve kao kraljevsko svećenstvo s njihovim sjedinjenjem s Kristom. Pristupili su k njemu, ‘Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađuju u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinose žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.’ (1 Pet. 2,4–5). Naša svećenička služba nalazi svoj izvor i polazište u Kristovoj svećeničkoj službi.
Drugi tekst je poput ovog prvog, “I pjevali su novu pjesmu, govoreći: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda; ” (Otk 5,9). Koja je implikacija Kristovog otkupiteljskog djela? Što je jedna stvar koju postiže prolijevanjem svoje krvi? ” ‘Učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji’ (Otk 5,10). Vjernici sjedinjeni s Kristom sudjeluju u svemu što on jest i čini, a u ovom slučaju sudjeluju u njegovoj svećeničkoj službi. Za razliku od starozavjetnih svećenika, koji su prinosili žrtve paljenice, novozavjetni vjernici počivaju na dovršenom Kristovom djelu, jedinoj pravoj žrtvi. Kao što Petar piše, sada naviještamo izvrsnost Boga koji nas je pozvao iz tame na svjetlo i prinosimo duhovne žrtve Bogu po Kristu, žrtve naših tijelesa kao “žrtve žive” (Rim 12,1) i hvale Bogu, to jest “plod usana koje hvalom slave njegovo ime” (Heb 13,15). Implikacije ovog biblijskog učenja su duboke.
Najznačajniji blagoslov je to što ne postoji hijerarhija bića (arhanđela, anđela, nadbiskupa, biskupa i svećenika) koja stoje između vjernika i Boga. Umjesto toga, imamo savez, zajednički stol i zajedništvo s Bogom po našem uzvišenom Velikom svećeniku, Isusu Kristu. Kad je Krist ispustio svoj posljednji dah na križu, raspolovio se hramski zastor koji je odvajao svetinju nad svetinjama. Kristovo svećeničko djelo otvorilo nam je novi i živi put kroz zastor njegovog tijela tako da svi vjernici imaju neposredan pristup Bogu koji prebiva u nebeskoj Svetinji nad svetinjama. Kao što je Krist poučio svoje učenike: ” Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.« ” (Mt 18,20).
Implikacije
Činjenica da smo svi svećenstvo vjernika, znači da, ne samo propovjednici, nego i osobe u klupi imaju pravo i ovlast čitati, tumačiti i primjenjivati učenja Biblije. Svećenički red ne zadržava to pravo. Više ne polažemo svoju vjeru u nauk crkvenog učiteljstva (službeni poučni ogranak crkve), nego poput Berejaca, u vrijeme apostola Pavla, učimo izravno iz Božje riječi i prema uputama Duha Svetoga (Dj 17,11).
Prema tome, svaka osoba koja je sjedinjena s Kristom, sudjeluje u njegovoj svećeničkoj službi, taj veliki blagoslov ne znači da trebamo odbaciti autoritet, ulogu i službu propovjednika. Mi smo doista sveti puk i kraljevsko svećenstvo. Izljevom Duha Krist je dodijelio ovu svetu službu svim kršćanima.
Dodatno ovom blagoslovu, Krist je Crkvi dao i darove: „On i »dade« jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje 12 da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova ” (Ef 4,11–12). Pastiri i učitelji crkve su svećenici kao i ostatak tijela Kristova, ali Duh ih je jedinstveno obdario kako bi mogli opremiti crkvu za vlastiti rast u milosti i navješćivanju evanđelja. Ovi pastiri i učitelji ne pripadaju višem redu bića, kao što je to bilo u srednjovjekovnom shvaćanju. Umjesto toga, oni su jedan dio Kristova tijela, ništa veći od bilo kojeg drugog dijela, no ipak neophodni. Pastir ne može reći osobi u crkvenoj klupi: “Ne trebate mi jer me Duh obdario da budem pastir.” Jednako, osoba u klupi ne može reći pastiru: “Ne trebamo te jer smo Kristovo svećenstvo.” Bog je suvereno posložio Kristovo tijelo na način da svaki dio, iako različit prema funkciji i darovima, treba svaki drugi dio (1 Kor 12,4-26).
Zato se radujte što zbog svoje zajednice s Kristom imate udjela u svemu što On jest i što čini. U ovom slučaju, njegova veliko-svećenička služba, podrazumijeva da ste i vi sveto i kraljevsko svećenstvo.
Daljnje čitanje
Andrew Malone, Božji posrednici: biblijska teologija svećenstva
Carl Trueman, Luther o kršćanskom životu: križ i sloboda
Ligonier, Kraljevsko svećenstvo u Kristu
Martin Luther, Sloboda kršćanina
Tim Bertolet, Lutherova teologija: Svećenstvo vjernika
Timothy George, Svećenstvo svih vjernika
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/essay/the-priesthood-of-all-believers/
