Živimo u turbulentnom kulturološkom trenutku. Svijet oko nas se brzo mijenja, i suočeni smo sa mnogim neviđenim izazovima u dosadašnjoj povijesti crkve. Augustin se borio s Pelagijancima; Akvinski s Aristotelom; Luther se borio sa svojom savjesti; Zwingli je koristio sjekiru; ali vjerojatno nijedan od njih nije sanjao o svijetu u kojem ljudi biraju svoj spol. Sekularni post–modernizam je čudna, nova pojava.
Utvrđivanje povijesne i globalne izolacije naše kulture ga ne osporava. „Čudno“ ne znači uvijek „krivo“. Ipak, ako sagledamo sebe u široj perspektivi, možemo se poniziti i otvoriti ka tome da nam Pismo mijenja naš način razmišljanja. Kažem „naše“ razmišljanje jer naš prvi nagon u kulturološkom kritiziranju ne bi trebao biti da udarimo po drugima, nego da preispitujemo vlastita srca. S obzirom da kultura nije ono što vidimo, nego ono kroz što gledamo naočale, ne krajolik često se više “suobličujemo ovomu svijetu“ (Rim 12,2) nego što to shvaćamo.
Drevni čovjek je prilazio Bogu (čak bogovima) kao što krivac prilazi svojem sucu. Kod modernog čovjeka su se uloge zamijenile. On je sudac, Bog je na optuženičkoj klupi.
Tri moderne ekscentričnosti
Slijede tri načina po kojima je naša kultura ekscentrična po pitanju osnovnih instinkata u vezi Boga, morala, i života – načini na koje mi gledamo na stvari drugačije od Salomona, Isusa i Pavla, ali isto tako i od Aristotela, Azteka i Atile.
1. Bog je na optuženičkoj klupi.
Trenutno pišem svoju doktorsku disertaciju o Anselmu (1033-1109). Uvijek me zadivljuje kako ga je mučio problem božanske milosti. Kroz njegova pisanja vidi se da ga je mučilo jedno pitanje: kako pravedan Bog može prijeći preko grijeha i poštedjeti one koji to ne zavrjeđuju?
Danas imamo obrnuti problem. Božanska milost se pretpostavlja, a božanska pravda se mora objašnjavati. Kako dobar Bog, pun ljubavi, može ikada osuditi ljude? (Ovo je jedan od sedam glavnih prigovora kršćanstvu sa kojima se Tim Keller hvata u koštac u svojoj knjizi The Reason for God.)
Mene toliko ne iznenađuje to što Anselm i američka kultura daju različite odgovore, nego to što postavljaju različita pitanja. Redovniku iz 11. stoljeća, jednostavno nikad nije palo na pamet da opravdanje treba Bogu, a ne čovjeku. C. S. Lewis dobro primjećuje tu razliku: „Drevni čovjek je prilazio Bogu (čak bogovima) kao što krivac prilazi svojem sucu. Kod modernog čovjeka su se uloge zamijenile. On je sudac, Bog je na optuženičkoj klupi.“
Možda najbolji primjer zamjene ovih uloga je porast broja ateista, relativno rijedak fenomen na modernom Zapadu. Postoje neki rijetki primjeri u predmodernim vremenima u porastu materijalizma ili agnosticizma, ali su iznimno rijetki. Za svakog Lukrecija ili Demokrita, možete pronaći cijela stoljeća i nacije koji ne znaju ništa osim svećenika, redovnika, imama, láma, šamana, mudraca i čarobnjaka.
2. Moral se vrti oko samoizražavanja.
U većini kultura kroz svjetsku povijest pretpostavljalo se da je vanjska stvarnost fiksna – i da je osnovna svrha života da joj se na neki način prilagodimo. Buda i Platon se oko ovoga slažu; razilaze se u mišljenju oko toga kako izgleda proces prilagodbe.
Nasuprot tome, naša kultura, ima tendenciju uzdizati ljudsku želju i težnju do te mjere da ispada da je svrha života da se vanjska stvarnost prilagodi njemu. Da parafraziram Lewis-a: Za mudre ljude iz starih vremena glavni problem je bio kako uskladiti dušu sa realnosti; danas je glavni problem kako uskladiti realnost sa ljudskim željama.
Na post-modernom zapadu reducirali smo istinu do osobnog mišljenja i izgubili pouzdanje u mogućnost razumijevanja vanjske realnosti. Stoga, jedino loše u etici je “povreda”, i jedini uvjet za seksualnu aktivnost je “pristanak”. U suštini, ako pitate mnoge u našoj kulturi, možete činiti što god želite dok ne sprječavate tuđe samoizražavanje.
Platon je barem mogao razumjeti Budine četiri istine plemenitosti. Buda je mogao shvatiti Platonovo zagovaranje razuma i pravde. Obojicu bi ipak zbunila moderna mantra „budi istinit samom sebi“.
3. Život je gladan transcendencije.
U većini drevnih kultura, život i značenje su bili relativno stabilni. Nisu postojali ljudi poput Alberta Camusa koji je promišljao je li apsurd ljudskog postojanja zahtijevao samoubojstvo među drevnim Mongolima, Majama i Vikinzima. Kao što je brat Lippo Lippi rekao u pjesmi Roberta Browninga: „Ovaj svijet nije ni mrlja ni praznina za nas; namisli su mu jake, i dobre; pronaći mu smisao jelo je moje i piće“.
Mnogi danas ne razmišljaju o objektivnom značenju; gladni smo transcendencije, zajednice, stabilnosti; mučimo se pronaći nešto veće za što da živimo; osjećamo se bezvoljno, plitko, pusto. Razmislite o Nietzscheovom očaju u proglašavanju Božje smrti u kasnom 19. stoljeću – u puno blažem, polusvjesnom smislu, ovako se mnogi osjećaju danas.
Koristimo seks i novac da riješimo osnovne probleme identiteta i ispunjenja.
Podigao nam se standard življenja, ali su i stope samoubojstva; pametniji smo, ali nesigurniji; okruženi zadovoljstvom, ali manje ispunjeni; možemo činiti što god želimo, ali nismo sigurni želimo li išta činiti.
Vjerujem da je mnogo zbunjenosti oko seksa i slomljenosti u našoj kulturi rezultat ove dublje, egzistencijalne praznine. Koristimo seks i novac da riješimo osnovne probleme identiteta i ispunjenja. Kao što je Keller nedavno primjetio: „U drevnim kulturama ljudi su imali spolne odnose i zarađivali novac da izgrade zajednicu; danas to rade da bi izgradili svoj identitet.“ Ili kako Trevin Wax kaže: „Jedan od razloga zašto je naša kultura toliko opsjednuta seksom je jer smo mi gladni transcendencije.“
Kako trebamo reagirati?
Vjernost evanđelju traži da se suočimo sa našom kulturom u istini i ljubavi, u jednu ruku bez kompromisa, u drugu ruku bez bježanja. To znači da se ne možemo samo žaliti na kulturološku tamu, mlateći greške oko nas našom teološkom palicom. Kao što je TGC-eva Teološka vizija za službu sažela: „Nije dovoljno da crkva parira vrijednostima dominantne kulture. Mi trebamo biti kontrakultura radi općeg dobra.“
Protivljenje devijacijama biblijskog ponašanja je važno, ali je to dosta površno; moramo doprijeti dublje kako bismo pokazali da je cijeli smisao kršćanskog života „neka se odrekne sama sebe, uzme svoj križ i slijedi mene“ (Mk 8,34). Dok ne uspostavimo to da je ključ života pokajanje, naši hermeneutički argumenti će imati ograničenu moć uvjeravanja.
Kao odgovor na metafizičke, etičke i egzistencijalne kopernikanske revolucije u našoj kulturi, vjerujem da se moramo truditi uspostaviti odgovarajuće, subverzivne biblijske doktrine u svakome od ta tri područja: (1) visoko gledište o Boga, (2) temeljit pojam pokajanja, i (3) transcendentna vizija štovanja.
1. Bog je transcendentan.
Možemo naučiti mnogo o dijeljenju Krista u pred/post-kršćanskom okruženju iz Pavlova govora na Aeropagu u Djelima 17. Započinje govor sa doktrinama o Bogu, i stvaranju, dočaravajući sveobuhvatnu ilustraciju svijeta koja može objasniti iskustvo Atenjana, a nakon toga prelazi na evanđelje. U našem okruženju, trebamo pomoći ljudima da osjete Boga kao Onoga koji je transcendentan, na kojeg se oslanjamo za svaki dah i pred kojim smo odgovorni za svaku našu misao. Nikome ne treba evanđelje dok se Bog nalazi na optuženičkoj klupi.
2. Život dolazi kroz smrt.
Kako bismo izazvali izvrnuti moralni kompas naše kulture, isto tako moramo pomoći ljudima da vide kako je umiranje sebi put do života – da ono što se dogodilo Ebenezeru Scroogeu je bolja slika ljudskih ideala nego ono što se propovijeda u odijelu samopomoći Barnesa i Noblea. Protivljenje devijacijama biblijskog ponašanja je važno, ali je to dosta površno; moramo doprijeti dublje kako bismo pokazali da je cijeli smisao kršćanskog života „neka se odrekne sama sebe, uzme svoj križ i slijedi mene“ (Mk 8,34). Dok ne uspostavimo to da je ključ života pokajanje, naši hermeneutički argumenti će imati ograničenu moć uvjeravanja.
3. Divljenje Bogu nam je cilj.
Dok dijelimo Krista sa seksualno slomljenima, moramo učiniti više osim optuživanja seksualnog nemorala. Moramo dati objavu u kojoj je najuzvišenije ljudsko iskustvo gledanje na blaženog Boga u nebu, a ne novi seksualni susret. Postmoderni ljudi moraju moći osjetiti, dok slušaju naše propovijedanje i promatraju naše štovanje: “Ovo je dovoljno veliko da predam svoj život – ovo je ono što sam tražio cijeli svoj život.“
U ovim područjima se direktno suprotstavljamo većini misli i vrijednosti koje naviru oko nas. I samo do te mjere do koje se suprotstavljamo, naše će svjedočenje biti očito i djelotvorno na našu kulturu – i na nas same.
Used with permission from the Gospel Coalition.
