Kao što je uobičajeno u Evanđeljima, Ivan ima drukčiji pristup od Mateja, Marka i Luke. Kao prvo, on svu našu pozornost usmjerava samo na Mariju Magdalenu:
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“ Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Potom se učenici vratiše kući. (Iv 20,1-10)
Isprva bismo mogli pomisliti da Ivan umanjuje ulogu koju su žene odigrale i privlači pažnju na Petra i sebe. Luka je također spomenuo Petrov posjet grobu, nakon što je čuo što su žene rekle (Lk 24,12). Dakle, naglasak na Petrovoj ulozi nije bez presedana. No, nastavimo li čitati Ivana, vidjet ćemo da ističe Mariju Magdalenu više od drugih evanđelista.
Najprije vidimo Marijin susret s anđelima: „A Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu“ (Iv 20,11-12). Međutim, umjesto da zapiše poruku, koju su anđeli dali ženama, Ivan bilježi pitanje koje su postavili Mariji: „Ženo, što plačeš?“ Ona odgovara: „Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše“ (s. 13). Marija je uplakana i zbunjena. Ne samo da je njen Gospodin bio razapet nego se čini da je netko ukrao njegovo tijelo, tako da se ne može pobrinuti za njega kako se nadala.
Kakvim vidimo Isusa očima Marije Magdalene u ovome trenutku? Ne vidimo. No, tada se Marija osvrnula.
Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus. Kaže joj Isus: „Ženo, što plačeš? Koga tražiš?“ Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: „Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.“ Kaže joj Isus: „Marijo!“ Ona se okrene te će mu hebrejski: „Rabbuni!“ – što znači: „Učitelju!“ (s. 14-16)
Na zvuk svoga običnoga imena, Marija otvara oči natopljene suzama i vidi uskrsnuloga Gospodina. Odgovara mu jednom od nekolicine aramejskih riječi u Ivanovu evanđelju: „Rabbuni!“ – inačicom riječi rabin. Pozdravlja uskrsnulog Isusa riječju koja govori o njenom učeništvu. Zaista, ova uplakana žena je učenica kojoj se uskrsnuli Isus najprije pokazuje. Matej bilježi da su Marija Magdalena i druga Marija obujmile Isusu noge i ničice mu se poklonile (Mt 28,9). Prema tome, vjerojatno bismo mogli zamisliti kako Marija Magdalena grli Isusu noge kad je on šalje na misiju:
Kaže joj Isus: „Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.“ Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: „Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.“ (Iv 20,17-18)
U kulturi, u kojoj žene često nisu imale glasa, Isus šalje učenice da njegovim učenicima navijeste da je uskrsnuo. Vrijedno je primijetiti da je Marija Magdalena prva osoba u Ivanovu evanđelju koja Isusa zove „Gospodine“ (s određenim članom u originalnom grčkom, op. prev.). Izraz se tri puta koristi u odnosu na Izraelova saveznog Boga (Iv 1,23; 12,13.38) i dva puta kad autor Ivana govori o Isusu (Iv 6,23; 11,2). Ali sada, u ovom trenutku objave, Marija kaže ostalim učenicima: „Vidjela sam Gospodina“.
Rebecca McLaughlin, Isus gledan očima žena, str. 157-160
