Tuck Warner iz Coldstreama u Kanadi postavio je pitanje: „Dragi pastore John, iako vidim da Biblija podržava koncept predodređenja, još uvijek mi je teško shvatiti činjenicu da bi nas Bog, koji je savršena ljubav, u biti prisilio da ga volimo ne ostavivši nam drugu opciju. Ako je njegova ljubav savršena, kako nam onda ne može dati slobodu da je prihvatimo ili odbacimo?“ Kako biste vi odgovorili?
Imam tri odgovora i to su uglavnom odgovori na način na koje je pitanje postavljeno. Ali mislim da mogu pomoći oko temeljnih problema.
Prvi odgovor je povezan s pretpostavkom da mi znamo što se podrazumijeva činjenicom da je Bog savršen u ljubavi prije nego zapravo vidimo iz Biblije kako je On volio.
Drugi odgovor se odnosi na riječ „prisilio“, kada pita, „Zar bi nas Bog prisilio da ga volimo?“ Želim govoriti o „prisili“.
I treći odgovor se odnosi na to da bi nam Bog trebao dati slobodu da prihvatimo ili odbacimo njegovu ljubav. Dakle, to su tri stvari o kojima želim govoriti.
Kada Tuck pita kako bi Bog, koji je savršena ljubav, mogao učiniti ovo ili ono, čini se – možda sam u krivu – da on u svojoj glavi ima predodžbu kako bi se takav Bog morao ponašati. Ali mi ljudi nismo baš u poziciji da definiramo kako bi savršena ljubav Stvoritelja cijelog svijeta morala izgledati. Mi smo previše grešni, previše ograničeni i previše kulturološki vezani.
Na primjer, ovo mi prvo pada na pamet: mislim da, kad bi federalna vlada Norveške glasala o tome što Bog mora i ne smije činiti, ne bi mu dozvolili da šiba svoju djecu. U novinama se u zadnje vrijeme dosta govorilo o tome da je Norveška sve oštrija u vezi toga. Vlada sve više uzima djecu roditeljima koji se ne podređuju njezinim idejama o tome kako roditeljska ljubav izgleda.
Jasno je kao dan da Bog šiba svoju djecu. U 1. Korinćanima 11:27-30 vidimo da Bog uzima živote svoje djece, zbog Večere Gospodnje, a u Hebrejima 12:4-7 vidimo da kažnjava djecu.
Poslanica Hebrejima 12:4-7
Još se, naime, u borbi protiv grijeha niste oduprli do krvi, i zaboravili ste opomenu, premda je takva koja vam se upućuje kao sinovima: „Sine moj, ne preziri karanja Gospodnjega, niti kloni kad te kara, jer Gospodin kara onoga koga ljubi i šiba svakoga koga usvaja za svoga sina.“ Ustrajte u strogom odgoju! Bog postupa s vama kao sa sinovima. Jer koji je sin, ako je zbilja sin, koga otac ne kara?
Nemojte ni slučajno iskrivljavati ovaj odjeljak govoreći da roditelji kršćani imaju pravo uzeti život svoje djece. Ne dao Bog da bilo tko na takav način ovo interpretira! Ali Bog uzima. Bog ima to pravo. Ovdje mi nije cilj govoriti o odgoju djece, to mogu nekom drugom prilikom. Govorim o kulturološkim ograničenjima pri definiranju što Bog koji je ljubav može činiti. Ako započnete s kulturološkom pretpostavkom da Bog ne može uraditi nešto što bi povrijedilo njegovu djecu, time ste prekrižili Pismo. Trebamo iz Pisma učiti kako izgleda ljubav. Hoću reći da mi često prilazimo Bibliji s pretpostavkama koje mogu, ali i ne moraju, biti istinite vezano za to što Božja ljubav mora raditi. Pustimo Bibliju da definira Božju ljubav. To je moj prvi odgovor.
Moj drugi odgovor je odgovor na riječ „prisila“, kada Tuck kaže da mu je teško pomiriti činjenicu da bi nas Bog savršene ljubavi u biti prisilio da ga volimo, ne ostavivši nam drugog izbora. Ovdje je problem što se stvara slika u našem umu koja nije ispravna. Svatko tko iskreno voli Boga, voli ga slobodno. Odnosno, voli Boga jer ga želi voljeti. To znači voljeti Boga. Voljeti Boga znači smatrati ga beskonačno dostojnim naše ljubavi. Voljeti Boga znači vidjeti Boga kao predivnog, dostojnog i onoga u kome je sve zadovoljstvo.
Dakle, gledajući Boga, naša srca uživaju i zadovoljavaju se u njemu i vrednuju ga više od bilo čega drugoga. Prisilan užitak je paradoks. Ne može postojati. Ne možete natjerati ljude da vole nešto što ne vole. Možete prisiliti ljude da rade pokrete koje ne žele raditi, ali ne možete ih natjerati da im se sviđa nešto što im se ne sviđa. Ne možete ih natjerati da vole nešto što ne vole. Dakle, ova slika da mi volimo Boga jer nas je On na to prisilio je smiješna.
Ne samo da je smiješna i pogrešna, nego je i nezamisliva, jer to nije ljubav. Kada Bog stavi svoju ljubav (da, on to čini) u srce u kojem ona prije nije postojala, čini to otvarajući oči slijepca da vidi neodoljive Kristove ljepote kako bi mogao slobodno uživati u njemu.
Ne postoji niti jedna druga vrsta ljubavi osim slobodne ljubavi.
To nas vodi do trećeg odgovora, koji mu može pomoći da razumije drugi odgovor. On kaže: „Kako to da nam Bog ne pruža slobodu da prihvatimo ili odbacimo njegovu ljubav?“ Odgovor je da Bog zapravo mnogima daje slobodu da prihvate ili odbace njegovu ljubav. A to se zove sud, jer niti jedan čovjek sam po sebi neće prihvatiti Božju ljubav. Ako nas Bog ostavi takozvanoj slobodnoj volji, rezultat toga bi bila pobuna, a s njom, propast.
Dakle, svi mi, uključujući i Tucka, moramo ozbiljno uzeti u obzir činjenicu da nismo neutralni. Tuck stvara pretpostavku da smo mi možda poput njihala koje visi u ravnotežnom položaju, niti je lijevo niti desno. Mi smo neutralni, spremni prikloniti se Bogu ili vragu. Ali to nije istina. Biblija od korica do korica govori da smo mi već priklonjeni. U svijet ulazimo priklonjeni odbacivanju Božje ljubavi do te mjere da Biblija to naziva ropstvom, zarobljeništvom u grijehu. Jedina nada za nas je da nas Bog ne ostavi u našem ropstvu grijehu, gledajući što će naša slobodna volja učiniti, nego da nadvlada naše ropstvo i osposobi nas da ga štujemo i pokoravamo mu se, jer smo vidjeli neodoljivu Kristovu ljepotu.
Nedavno sam na konferenciji „Together for the Gospel 2016“ (Zajedno za evanđelje 2016) propovijedao na ovu temu. Naslov poruke je bio: „Ropstvo volje, suverenost milosti i slava Božja.“ Ohrabrujem Tucka da posluša tu propovijed i čuje argumente koje sam ondje iznio. No ukratko ću vam ispričati ovdje.
Biblija govori o barem pet, možda i više, načina na koje je moja volja zarobljena. Ne govori o tome da ja imam slobodnu volju da činim dobro. Mi nismo slobodni kada nas ropstvo tako drži.
– Ivan 3:19-20 – U ropstvu smo tame.
– Ivan 5:43-44 – U ropstvu smo ljubavi prema veličanju samih sebe. Kako možeš vjerovati kada voliš ljudsku slavu, a ne slavu Božju?
– Rimljani 8:6-8 – U ropstvu smo tjelesnog uma koji je neprijatelj Bogu. Svatko bez Duha Svetoga je neprijateljski nastrojen prema Bogu. Mi se ne pokoravamo Božjem zakonu, niti to uistinu možemo.
– Efežani 2:1-3 – U ropstvu smo duhovnog mrtvila.
– 1. Korinćanima 2:13-14 – U ropstvu smo sklonosti naravnog čovjeka da izruguje duhovne stvari. Ne razumijemo ih jer je to ludost za nas.
– 2. Korinćanima 4:4 – U ropstvu smo sljepila prema Evanđelju Kristove slave.
Dakle Tuck, ako nas Bog prepusti našoj slobodnoj volji, propast ćemo, jer smo slobodni da činimo samo ono što volimo činiti. A ono što mi po prirodi volimo činiti je uzdizati same sebe, ne Boga. Jedina mogućnost je da budemo oslobođeni činom suverene milosti. Samo dragocjenost i ljepota suverene milosti, kojom on prodire u naše mrtvilo, sljepilo i pobunu i otkriva nam Kristovu ljepotu, nas mogu osloboditi da ga slobodno volimo.
Izvor: http://www.desiringgod.org/interviews/why-can-t-god-eternally-love-those-who-don-t-believe-in-him
