Zašto je jedinstvo u crkvi tako teško? Ukoliko ste i vi poput mene, ovo pitanje bi vam moglo izazvati suze.
Spominjanje suza govori vam da ne pričam o nejedinstvu u crkvi općenito. Govorim o nejedinstvu u crkvama kojih smo dio i koje volimo te između kršćana koje znamo i volimo.
Uglavnom, ovdje ne govorim o nejedinstvu koje bi moglo biti izazvano neslaganjima na višoj razini oko primarnih kršćanskih doktrina (onih koje definiraju okvire kršćanstva) ili sekundarnih kršćanskih doktrina (one koje, primjerice, definiraju okvire denominacija). Govorim o znatno češćoj vrsti nejedinstva koje je izazvano beskonačnom raznolikošću sukoba koji razaraju odnose, pa čak i čitave crkve; jer i ozbiljni i iskreni kršćani ne uspijevaju ponizno, nježno i strpljivo „podnositi jedni druge u ljubavi” i prestaju se “truditi sačuvati jedinstvo Duha svezom mira” (Ef. 4,1-3)
Ukoliko ste poput mene, svjedočili ste mnoštvu ovakvih slučajeva i pitate se, ponekad u suzama, „Zašto je jedinstvo u crkvi tako teško?“.
I ukoliko jeste poput mene, ovo pitanje bi vam, između ostalog, moglo ukazati na iskrivljene pretpostavke koje imamo o tome kako bi jedinstvo u kršćanskoj zajednici trebalo izgledati . Ono što sam otkrio da se krije iza moga pitanja (i ne mislim da sam zbog toga nešto poseban) jest sljedeća pretpostavka: jedinstvo među kršćanima koji ljube i vjeruju Kristu, ispunjeni su njegovim Duhom i većinom su teološki usuglašeni, ne bi trebalo biti toliko teško. Na prvi pogled djeluje smisleno. Međutim, smislena pretpostavka ne čini pravilnu pretpostavku, pogotovo kada ju Biblija ne podupire.
Jedinstvo je uvijek bilo teško
Nemojte me krivo shvatiti: Bog apsolutno cijeni i podržava zajedništvo među svojom djecom. Sveto pismo opisuje iskustvo zajedništva kao „dobro i ugodno” (Ps. 133,1) i upućuje sve kršćane da u marljivosti „složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite” (Filip. 2,2).
Međutim nigdje u Bibliji Bog nije obećao da postizanje jedinstva, čak i među pravim, Duhom ispunjenim, iskrenim kršćanima, neće biti teško, kao što nije obećano ni da borba s našim unutarnjim grijehom neće biti teška kao što često zna biti, ili da patnja neće biti tako razorna kao što jest, niti da svo nastojanje pokazivanja kršćanske ljubavi (čiji je jedan aspekt težnja za jedinstvom) neće biti tako skupo i ljudski nemoguće kao što jest.
Svakako, činjenica da Novi Zavjet bilježi priče mnogih kršćana koji su se mučili i podbacili u pokušajima ostvarivanja jedinstva, trebala bi nam pokazati da je jedinstvo sve samo ne lako. Sve što trebamo, jest pročitati Pavlove poslanice da bismo to uvidjeli. Evo samo malog primjera koliko često Pavle upućuje na problem jedinstva:
- kori Korinćane zbog njihovog prepiranja i razjedinjenosti (1. Kor. 1,10-11),
- upozorava Galaćane na opasnost od „srdžbe, spletkarenja, razdora” (Gal. 5,20),
- preklinje „Evodiju… i Sintihu da budu složne u Gospodinu” (Filip. 4,2),
- upućuje Kološane “Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!” (Kol. 3,13),
- i on savjetuje Efežane „nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta” kako ne bi „žalostili Duha Svetoga Božjega” , te neka odmaknu od sebe „svaku gorčinu, i srdžbu, i gnjev, i viku, i hulu sa svom opakošću!” (Ef. 4,29-31).
Mogao bih vam citirati još mnogo primjera i to je razlog zbog kojeg kažem da Biblija ne podupire naše pretpostavke kako jedinstvo u kršćanskim zajednicama ne bi trebalo biti tako teško za postići i održati; bilo je jednako teško od samih početaka crkve.
Zašto je jedinstvo teško?
U redu, dakle, Bog nije obećao da jedinstvo neće biti teško, no kako se čini, oduvijek je i bilo teško. Međutim to nas i dalje ostavlja s pitanjem: „Zašto je jedinstvo u crkvi toliko teško?”.
Naravno, postoji beskonačno mnogo faktora. Imajmo na umu da u bilo kojem trenutku crkva može biti pod teškim duhovnim napadom (Ef. 6,12), s infiltriranim vukovima u ovčjoj koži (Dj. Ap. 20,29), preplavljena „srdžbama, spletkarenjem i razdorom” koje potiču nevjernici koji prozivaju sebe kršćanima (Gal. 5, 19-21) te nastoje kušati još nezrele kršćane, ne bi li ih naveli da se uključe u ideologijske svađe (1. Kor. 3,1-4) i tomu slično.
Ipak, navesti ću vam dva važna razloga, koja pronalazimo u Svetom pismu, o tome zašto je jedinstvo u crkvi uistinu toliko teško te zašto je, za našu krajnju radost i za svoju slavu, Bog osmislio zajedništvo koje je toliko teško.
Zajedništvo nas oblikuje
Sveto pismo nam govori kako Isus sam „… u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo ” (1. Pet. 2,24). Drugim riječima, Isusova zamjenska i otkupljujuća smrt kupila je dar našeg oproštenja (on „grijehe naše ponese”) i dar svetosti („da umrijevši grijesima pravednosti živimo”). Naša svetost je dar Božje milosti, što znači da je sve što Bog osmisli s ciljem da bi nas transformirao da budemo sličniji njegovom svetom Sinu, veliki dar. Međutim darovi posvećenja, često dolaze zapakirani u bol jer naučiti umrijeti grijehu i živjeti u pravednosti je gotovo uvijek teško i često bolno.
Bog nije obećao da jedinstvo neće biti teško, no kako se čini, oduvijek je i bilo teško. Međutim to nas i dalje ostavlja s pitanjem: „Zašto je jedinstvo u crkvi toliko teško?”.
Zato je „sačuvati jedinstvo Duha svezom mira” (Ef. 4,3) nerijetko teško. Pavao kaže kako to zahtijeva „… odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast” umrijeti grijehu „i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine”, živjeti za pravednost (Ef. 4,22-24). Naš put k postizanju jedinstva je posebno osmišljen kako bi nam dao mnoge prilike da umremo svome grijehu i nosimo grijehe jedni drugih.
Naše jedinstvo uzvisuje Krista
Kakvu sliku zamišljate kada čujete Isusove riječi: „Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv. 13,35)? Ja si zamišljam neku vrstu idilične kršćanske zajednice ljubavi – onu vrstu kršćanske zajednice kakvu nikad nisam vidio, čak ni u Svetom pismu, čak ni u onih nekoliko prvih, predivnih, poglavlja Djela apostolskih.
Kakvu sliku je Isus imao na umu? Odgovor na to pitanje možemo dobiti u prethodnom stihu: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge” (Iv. 13,34). Isus je bio spreman „život svoj položiti za svoje prijatelje” (Iv. 15,13) te je rekao svojim prijateljima (svima nama) da ljube jedni druge „kao što sam ja ljubio vas”. Isus je zamišljao zajednicu kršćana koji na umu imaju simboliku križa i požrtvovnu ljubav, jedni prema drugima, onakvu koja od njih zahtijeva da „uzmu lik sluge”, nose svoj križ i „druge smatraju višima od sebe” (Filip. 2, 3-7).
Put do jedinstva je težak jer je Božja ljubav skupocjena. Ljubav Oca i Sina se jasno i snažno demonstrirala na križu; pa je tako i naša ljubav za druge osmišljena kako bi javno reflektirala Božju ljubav u svijetu. „Po ovome smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote svoje položiti za braću” (1. Iv. 3,16). Po tome će svi ljudi znati da smo Isusovi učenici.
Postizanje jedinstva u kršćanskoj zajednici je važan, ali i težak poziv; dapače nemoguć je osim po „pomoći Duha Isusa Krista” jer bez njega ne možemo učiniti ništa. Međutim tako to i treba biti jer bit jedinstva nije ispuniti naša utopijska očekivanja, već prikazati stvarnost Božje otkupljujuće ljubavi koja nas posvećuje.
Nikada ne odustaj
Postizanje kršćanskog jedinstva u lokalnoj crkvi je važan poziv. To je sredstvo našeg rasta u Kristu kroz posvećenje i također je način naviještanja Kristove nebeske ljubavi iskazivanjem iste u svijetu gladnom ljubavi.
Takav cilj može biti turoban s obzirom na to koliko često u njemu ne uspijevamo. Tako nije iznenađujuće ni da često ne uspijevamo sačuvati jedinstvo Duha svezom mira, niti da često ne uspijevamo: dugoročno ostati u Kristu (Iv. 15,4), težiti ka posvećenju (Heb. 12,14), moliti bez prestanka (1. Sol. 5,17), ljubiti svoje neprijatelje (Lk. 6,27), blagoslivljati svoje progonitelje (Rim. 12 14) ili kušnje smatrati radošću (Jak. 1,2).
Ne dopustimo da naši propusti u poslušnosti postanu izgovori za nastavak neposlušnosti. Učinimo Božju milost iz 1.Ivanove 1,19 javno vidljivom, ispovijedanjem i kajanjem za naše grijehe, ne bi li tako primili oprost od Boga i jedni od drugih. Pokažimo ustrajnu i milostivu Božju ljubav, tako što ćemo odlučiti nikada ne odustati, „ako je moguće, koliko je do nas” (Rim. 12, 18), težimo ka „očuvanju jedinstva Duha svezom mira”.
Postizanje jedinstva u kršćanskoj zajednici je važan, ali i težak poziv; dapače nemoguć je osim po „pomoći Duha Isusa Krista” (Filip. 1,19) jer bez njega ne možemo učiniti ništa (Iv. 15,5). Međutim tako to i treba biti jer bit jedinstva nije ispuniti naša utopijska očekivanja, već prikazati stvarnost Božje otkupljujuće ljubavi koja nas posvećuje.
Used with permission from Desiring God.
Izvor: https://www.desiringgod.org/articles/why-is-christian-unity-so-hard
