Sramotu Kristovu smatrao je većim bogatstvom od egipatskog blaga, jer je gledao na obećanu nagradu. (Heb 11,26)
Ne izabiremo patnju samo zbog toga što nam je tako rečeno, već zato što je Onaj koji nam tako kaže opisuje kao put do vječne radosti.
On nas poziva u poslušnost patnje, ne kako bismo pokazali snagu svoje odanosti dužnosti, ili kako bismo otkrili žar svoje moralne odluke, ili dokazali visinu svoje tolerancije na bol, već kako bismo manifestirali, dječjom vjerom, beskrajnu dragocjenost njegovih svezadovoljavajućih obećanja.
Mojsije je „radije odabrao da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego da ima časovito grešno uživanje… jer je gledao na obećanu nagradu“ (Heb 11,25-26). Stoga, njegova je poslušnost proslavila Boga milosti, a ne odluka da pati.
To je suština kršćanskog hedonizma. U traganju za radošću kroz patnju, veličamo svezadovoljavajuću vrijednost Izvora svoje radosti. Bog sam sjaji najjasnije na kraju našeg tunela boli.
Ako ne komuniciramo da je On cilj i temelj naše radosti u patnji, onda će značenje naših patnji biti izgubljeno.
Značenje je ovo: Bog je dobitak. Bog je dobitak. Bog je dobitak.
Krajnji je cilj čovjeka proslaviti Boga. A istinitije je u patnji nego bilo gdje drugdje da se Bog najviše proslavlja u nama kad smo najzadovoljniji u Njemu.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/the-meaning-of-suffering
