U jesen 1539. godine, Jean Calvin je pisao Sadoletu, talijanskom kardinalu koji je imao cilj pridobiti Ženevu da se vrati pod okrilje Rimokatoličke crkve: „[Tvoj] žar za nebeskim životom žar je koji čovjeka drži potpuno posvećenim sebi, a ni na jedan način ga ne potiče da posvećuje ime Božje.“ Nastavlja govoreći da Sadoleto treba „staviti pred [čovjeka], kao glavni motiv njegova postojanja, žar da se Bog proslavi“ (Selections from His Writings, 89).
Ovo je prikladan stijeg Calvinova života i rada – žar da se Bog proslavi. Neophodan smisao Calvinova života i propovijedanja bilo je to da je vratio i utjelovio strast za Božjom apsolutnom stvarnošću i veličanstvom.
Ovladan veličanstvom
Calvin se rodio 10. srpnja 1509. godine, u Noyonu, u Francuskoj, kada je Martin Luther imao dvadeset pet godina te je tek počeo poučavati Bibliju u Wittenbergu. Poruka i duh Reformacije nisu dosegli Calvina idućih dvadeset godina, a u međuvremenu je svoje tinejdžerske godine posvetio proučavanju srednjovjekovne teologije, zakona i klasične književnosti.
Međutim, do 1533. godine, nešto se dramatično dogodilo u njegovu životu kroz utjecaj učenja Reformacije. Calvin se prisjeća kako se borio s time da živi katoličku vjeru sa žarom kada je „Bog, iznenadnim obraćenjem, pokorio i doveo moj um u poučljivi okvir… čime sam primio ponešto okusa i znanja prave pobožnosti, te sam odmah bio zapaljen žestokom željom da napredujem“ (Selections from His Writings, 26). Iznenada, Calvin je vidio i okusio u Svetom pismu veličanstvo Božje. U tom trenutku, i Bog i Božja Riječ postali su toliko moćno potvrđeni njegovoj duši da je do kraja svoga života postao ljubljeni sluga Božji i njegove Riječi.
Ženevski pastor
Calvin je znao koju vrstu službe želi. Želio je komfor književne slobode kako bi mogao promovirati reformiranu vjeru kao učenjak. Međutim, Bog je imao radikalno drugačije planove. Nakon bijega iz Pariza i konačnog odlaska iz Francuske, Calvin je namjeravao otići u Strasbourg kako bi uživao u životu mirnoga književnika. Dok je noćio u Ženevi, William Farel, vatreni vođa Reformacije u tom gradu, saznao je da je Calvin tamo i potražio ga. To je bio sastanak koji je promijenio tijek povijesti, ne samo Ženeve nego i cijeloga svijeta. Calvin se prisjeća:
„Farel, koji je izvanrednim žarom gorio za to da evanđelje napreduje, odmah je shvatio da je moje srce okrenuto ka skrovitom proučavanju… znajući to, i ne dobivajući ništa zaklinjanjem, molio je Boga da prokune moj plan umirovljenja i spokojstvo u proučavanju kojem sam se nadao, odbijem li pomoći pored toliko velike potrebe. Ova me prijetnja prokletstvom toliko užasnula da sam odustao od puta na koji sam se zaputio.“
Smjer se njegova života nepovratno promijenio. Nikad se više Calvin nije bavio onime što je nazvao „spokojnim proučavanjem“. Od sada pa na dalje, svaka stranica od četrdeset i osam svezaka knjiga, traktata, propovijedi, komentara i pisama koja je pisao, bila je skovana na nakovnju pastoralne odgovornosti. Idućih dvadeset i osam godina (izuzev dvije godine izgnanstva), Calvin se predao potpunom izlaganju Božje riječi – izlaganju Božjega veličanstva objavljenom u Svetom pismu svome ženevskom stadu.
Vraćena slava
Potreba za Reformacijom bila je fundamentalno radi sljedećeg: Rim je „na mnoge načine uništio Kristovu slavu“ (Portrait of Calvin, 113). Calvin je smatrao da je Crkva „bila nošena mnogim neobičnim doktrinama“ zato što „nismo uviđali Kristovo savršenstvo“ (Portrait of Calvin, 66). Drugim riječima, strast za slavom i savršenstvom Boga u Kristu veliki je čuvar biblijske tradicije kroz stoljeća.
Primarni problem nisu dobro poznati razlozi začeća Reformacije: opravdanje, zlouporabe sa strane svećenstva, transupstancijacija, molitve svecima te autoritet pape. Ispod svega toga – Calvin je smatrao da na ovome sve počiva – bilo je fundamentalno pitanje sjaji li slava Božja u svoj punini ili je nekako bila umanjena. Od početka njegove službe pa do kraja njegova života, njegova je zvijezda vodilja bila centralnost, nadmoć i veličanstvo slave Božje.
Otključati blaga u Pismu
Geerhardus Vos je tvrdio da je njegov fokus na slavu Božju razlog zašto je reformirana tradicija uspjela više u odnosu na luteransku tradiciju u „usavršavanju bogatog sadržaja Pisma“. Oba smjera su se „bacila na Pismo“. Međutim, postojala je razlika:
Zbog toga što je reformirana teologija promatrala Pismo u njegovom najdubljem smislu, bila je u poziciji da ju razradi dublje iz centralne poante i da dozvoli svakom dijelu njihova sadržaja da legne na svoje mjesto. Ova glavna ideja koja je služila kao ključ da otvori bogatstvo Pisma bila je dominantnost Božje slave u razmatranju svega što je stvoreno. (Shorter Writings, 243)
Istinski genije Ženeve nije bio um Jeana Calvina, nego njegova strast za Božjom slavom. Svaki naraštaj treba otključati blago Pisma zbog čudnovatih opasnosti i mogućnosti svojeg vremena, pa tako i naš naraštaj. Mislim da to možemo jedino napraviti dobro ako nas je duboko i radosno pokorila najveća realnost koju Pismo otkriva – veličanstvo Božje slave.
