Evanđelja se ponekad opisuju kao pripovijesti o Kristovoj patnji s dužim uvodima. U ovome svakako ima tračak istine. Luka posvećuje dva poglavlja na prvih dvanaest godina Isusova života, šesnaest poglavlja na posljednje tri godine, a onda šest poglavlja na posljednji tjedan njegova života.
Upravo je s ovim tjednom na umu Isus proživio sve prethodne tjedne svoga života. Stoga, radnja se u ovim posljednjim poglavljima usporava, kao da gledamo sliku po sliku, što nam pomaže meditirati i upijati značaj onoga što se odvija – jer je ovaj dio evanđelja zasigurno ključ za razumijevanje njegove cjeline. Luka sada posvećuje dva cijela poglavlja posljednjih dvadeset četiri sata Isusova života.
Upravo je s ovim satima na umu Isus proživio sve prethodne sate svoga života. Štoviše, upravo ovdje Luka usporava radnju i posvećuje pet redaka razgovora, koji je možda trajao samo minutu ili dvije. No u određenom smislu, upravo je s onim što će ostvariti u ovih nekoliko minuta Isus proživio sve prethodne minute svoga života.
Čovjek, koji je bio moj pastor dok sam bio tinejdžer, jednom mi je rekao: „Tijekom služenja sam otkrio kako većina ljudi umre na način na koji su i živjeli“. Nije nipošto sumnjao u „obraćenja na samrtnoj postelji“. Jednostavno rečeno, doživio je malo takvih obraćenja. Njegove su se riječi svakako odnosile za jednoga od onih raspetih pored Isusa.
Raspeće je okrutna kazna – dugotrajno umiranje sporim gušenjem, koje je često trajalo danima. Čovjeka bi boljelo, osjećao bi se krajnje bespomoćan, a svakog bi trena priželjkivao da se okonča njegov život. Gnjev, koji ga je naveo da počini zločin za koji je bio kažnjen, još uvijek je postojao i sada je svoje nasilne osjećaje istresao na Isusa: Ako si Krist, zašto nas onda ne spasiš?
Ovo vjerojatno možemo razumjeti. Znamo da zakon nikada ne ostvaruje djelo milosti: kazna nas ne nadahnjuje da volimo; sama po sebi, kazna nas može potaknuti na žaljenje, ali ne i na pokajanje. Jedino nada u oproštenje može čovjeka potaknuti na pokajanje. No ovdje su izostale i nada i želja za oproštenjem. Ostao je samo sve snažniji gnjev. No sa suprotne strane došao je glas koji se borio za dah, a koji je htio izreći nekoliko riječi u Isusovu obranu. Nešto se dogodilo u srcu ovoga čovjeka. Ovaj je kratki razgovor imao mnogo vidova.
- Ispovjedio je svoju krivnju: „mi po pravdi… primamo što smo djelima zaslužili“ (r. 41).
- Prepoznao je Isusovu nevinost: „on ništa opako ne učini“ (r. 41).
- Potražio je milosrđe: „Isuse, sjeti me se“ (r. 42).
- Ispovjedio je Isusovo gospodstvo: „… kada dođeš u kraljevstvo svoje“ (r. 42).
- Primio je evanđeosku nadu: „danas ćeš biti sa mnom u raju“ (r. 43).
U svojim posljednjim trenucima lucidnosti, ovaj je čovjek pokazao preobraženo srce. Postao je prvim svjedokom obrane raspetoga Krista ukorom koji je uputio drugom razbojniku: „Zar se ne bojiš Boga?“ (r. 40).
Na ove nas riječi podsjeća himna Williama Cowpera: „Jedan je izvor ispunjen krvlju“. Razbojnik se obradova izvor vidjeti taj. Štoviše, možemo se samo diviti da je isti razbojnik, po vjeri, mogao zajedno s nama nastaviti pjevati:
Kad jezik jadni, mucavi
u grobu bude tih,
tad slađe ja ću pjevati
o snazi ljubavi.
RAZMISLITE
• Okrenite izjave iz gornjih točaka u vlastitu molitvu Gospodinu Isusu; uživajte u njegovim riječima utjehe u 43. redku; te odgovorite vlastitom himnom slavljenja.
