Kada ste vjerska manjina koja živi u dominantnoj kulturi s potpuno drugačijim stavovima od vaših o gotovo svemu, kako se odnosite prema toj kulturi? Povlačite li se, asimilirate, prosvjedujete, kritizirate? To je pitanje koje Tim Keller postavlja u svojoj seriji propovijedi u četiri dijela, „Esther and the Hiddenness of God“. I to je pitanje koje mnogi od nas postavljaju sada.
Bog se ne spominje
U biblijskoj Knjizi o Esteri, Židovi su u opasnosti. Oni su vjerska manjina koja živi u Perziji, društvu kojim dominiraju duhovne i moralne vrijednosti koje se uvelike razlikuju od njihovih. Nemaju kralja, vojsku ni zemlju. I moćne sile ih žele uništiti. U prošlosti, kada je Božji narod bio u nevolji, on je slao čudesne znakove i čudesa. Ovdje se, međutim, On čini potpuno odsutnim. Nema spomena Boga – nema vizije, nema sna, nema proročanstva, nema molitve. Je li ovo slučajan previd? Ili bi to mogla biti poenta?
Niz „slučajnosti“
Priča o Esteri jedan je od najrealističnijih biblijskih prikaza Božje providnosti upravo zato što se čini da je Bog odsutan. Pokazuje nam kako nevidljivi Bog često djeluje kroz ljudsku povijest – „ne svojom čudesnom intervencijom“, primjećuje Karen Jobes, „već kroz potpuno obične događaje“.U Esteri se događa niz „slučajnosti“ kako bi se Židovi spasili – pijani i hvalisavi kralj, kraljica koja drži do sebe, natjecanje ljepote, senzualna djevojka, slučajno saznanje o zavjeri i pravovremena nesanica. Bog čak koristi moralno upitne odluke kako bi sve stvari spojio na dobrobit svog naroda. I kroz ta nerazumljiva i naizgled beznačajna sredstva, on ostvaruje svoje ciljeve. U priči o Esteri, Bogu je manje stalo do vanjskog izgleda, a više do svoje suverenosti.
Opsjednuti izgledom
Tužna je ironija, međutim, da Bogu nije stalo do vanjskog izgleda, ali nama jest. Estera započinje zabavom koju kralj priređuje u palači – palači toliko raskošnoj da se njezin opis može usporediti samo s hramom i šatorom. (Izvorni slušatelji prepoznali bi ovu povezanost.) Šest mjeseci kralj je paradirao svojom moći, bogatstvom, veličanstvom i velikodušnošću pred svojim dužnosnicima i slugama, nadajući se da će dobiti njihovu podršku i odanost za kampanju koju pokreće protiv Grčke.
Nije se puno toga promijenilo, zar ne? Svijet nam govori neka sudimo stvarima i osobama prema vanjskim mjerama. Govori nam da je ono što imamo – novac, ljepota, talent, moć – važnije od toga tko smo.
Posljednjeg dana, dok se cijeli grad okuplja, on zapovijeda kraljici doći pred njega kako bi mogao pokazati njezinu ljepotu. Feministkinje je slave zbog samopoštovanja, a fundamentalisti je kritiziraju zbog neposluha, ali ona odbija izaći pred njegovu pijanu publiku i zbog toga biva lišena svog položaja. Poruka je jasna: kraljeva drskost je ono čega se treba bojati. Kralj organizira međunarodno natjecanje ljepote kako bi zamijenio kraljicu i prisiljava „sve lijepe mlade djevice“ pridružiti se njegovom haremu i godinu se dana podvrći tretmanima ljepote. Na kraju, „pobjednica“ biva židovska djevojka po imenu Estera. Mlada je, poslušna i uplašena – nagovještaj Estere koja će doći.
Nije se puno toga promijenilo
Cijela ova scena – od zabave do izbora ljepote – je spektakl. Napisana je kako bi se istaknulo koliko perzijska kultura voli izgled. Muškarci se mjere po bogatstvu i moći, žene po ljepoti i seksualnosti – ili, kako Keller kaže, muškarac po veličini novčanika, a žena po veličini haljine. Nije se puno toga promijenilo, zar ne? Svijet nam govori neka sudimo stvarima i osobama prema vanjskim mjerama. Govori nam da je ono što imamo – novac, ljepota, talent, moć – važnije od toga tko smo. Zahtijeva “tretmane ljepote” kako bismo dobili bolje kvalifikacije i seksipilnija tijela.
Međutim, kada usvojimo ovaj pristup vođen prividom, propuštamo Božju svakodnevnu vjernost jer tražimo samo izvanredna čuda, a ne običnu providnost. Kao što Keller primjećuje: Kad vidite jednu od deset pošasti, znate da je to Bog! Ali kad se kralj Ahasver napije i počne se hvaliti, ne kažete: “Vau. Bog djeluje!” Ali, knjiga o Esteri pokušava vam reći: “Nemojte napraviti tu grešku. Bog djeluje.”
Danas, ako ne možemo vidjeti Boga na djelu u političkim odlukama u Washingtonu ili u medicinskoj etici u zdravstvu ili u događajima u našem svakodnevnom životu, ne smijemo zaključiti da on ne djeluje. Kao što Keller primjećuje: „Njegova šutnja nije odsutnost, njegova skrivenost nije njegovo napuštanje.“ Jer Estera uči da, u svojoj providnosti, on ostvaruje spasenje svog naroda.
Smijte se danima koji dolaze
Priča o Esteri je obrat očekivanog. Ono što se čini neizbježnim, nije. Tko se čini moćnim, nije. Ništa nije onakvim kakvim se čini.
„Ispod površine čak i naizgled beznačajnih ljudskih odluka i događaja, djeluje nevidljiva i nekontrolirana sila koja se ne može ni objasniti ni spriječiti.“
Estera je napisana kasnije, naraštajima nakon što su se ti događaji dogodili. Izvorni slušatelji znaju da se kralj Ahasver vraća iz svog pohoda u Grčkoj kao poraženi vladar. Znaju kako Bog koristi Esteru da ih spasi. Znaju kako je onaj koji ih pokušava uništiti i sam uništen. Znaju, dakle, i da je priča puna ironije, satire i humora. Kao što u svom komentaru Karen Jobes piše: Autor nas uči da se rugamo istim silama koje su nekoć prijetile – i ponovno će prijetiti – našem postojanju, te nas time navodi prepoznati njihovu trivijalnost, kao i njihovu moć. „Ako se smijem bilo kojoj smrtnoj stvari“, rekao je Byron, „to je zato da ne bih plakao.“ Židovi su naučili takvu vrstu smijeha.
A Estera ukazuje na Isusa. On nije ono što ljudi očekuju pronaći u spasitelju. On je iz Nazareta, a ne iz Jeruzalema. Smatraju ga sinom drvodjelje, a ne kraljem. Na temelju izgleda, ne treba ga poštovati, već ismijavati. Zatim su ga vidjeli na križu jednog zločinca i pokopali ga u posuđenom grobu. Kakva šala!
Ali to nije kraj priče. Stvari nisu onakve kakvima se čine. Priča Evanđelja, poput priče o Esteri, jasno pokazuje jedno od najosnovnijih načela biblijske hermeneutike: „Bez božanske objave“, primjećuje Jobes, „ljudsko iskustvo je urođeno dvosmisleno i ne može se ispravno razumjeti.“ I to božansko otkrivenje je uskrsnuće. Sile koje žele uništiti Isusa same su uništene od njega – obrat koji nas uči rugati se čak i najvećem neprijatelju (1.Kor 15,50-58). Protivno svim ljudskim očekivanjima, Isus uzima smrt koju zaslužujemo kako bismo mi mogli uzeti život koji on zaslužuje.
Ni danas nije kraj priče. Sile koje se čine da imaju kontrolu ne kontroliraju. Putanja koja se čini neizbježnom nije neizbježna. Kao što Jobes piše: „Ispod površine čak i naizgled beznačajnih ljudskih odluka i događaja, djeluje nevidljiva i nekontrolirana sila koja se ne može ni objasniti ni spriječiti.“
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/article/esther-the-silent-sovereignty-of-god/
