On pomaže duši pristupiti s pouzdanjem, a ipak s poštovanjem; sa sinovskim strahom, a ipak s ohrabrenom vjerom; s revnošću i upornošću, a ipak s poniznom podložnošću; sa živom nadom, a ipak sa samoodricanjem.
David Clarkson (1622.–1686.)
Zamislite Esteru. Stoji na vratima kraljevog unutarnjeg dvora. Nije pozvana u njegovu prisutnost. Oklijeva, znajući za sudbonosni korak koji slijedi. Možda nosi kraljevsku odjeću kao perzijska kraljica, no ipak je daleko vrijednija kao imovina nego kao voljena supruga. Zapravo, same okolnosti njezina uspona u palači bile su osmišljene kako bi postavili kraljice, i sve žene u carstvu, na njihovo mjesto. Njezina prethodnica odbila je kraljev poziv kada je želio pokazati njezinu ljepotu na kraljevskoj gozbi. Kao odgovor, kralj je svrgnuo svoju kraljicu i pokrenuo potragu za novom diljem carstva. Estera, Židovka bez roditelja pod skrbi svog ujaka Mordokaja, „pobijedila“ je na natjecanju. Možda je kraljica, ali daleko je od toga da je ravna kralju – i nije mu čak niti jedina žena.
Estera se sada nalazi na raskrižju između jedne vjerojatne smrti ili druge. Kralj je prevaren, pa je izdao nepovratni edikt protiv Židova, ne znajući da je njegova nova kraljica Židovka. Njezin ujak ju je zamolio neka pomogne svom narodu i upozorio da bi i ona mogla umrijeti ako se edikt nastavi. Istovremeno, smrt je može čekati ako se nepozvana približi kralju. Svima poznata, kraljevska odredba propisuje,
Svi službenici kraljevi i narod kraljevih pokrajina znaju kako svakoga onoga, bio on muškarac ili žena, koji nepozvan uđe kralju u unutrašnje predvorje čeka jedan jedini zakon: smrtna kazna.
To jest, s jednom iznimkom. Nepozvani posjetitelji smatrat će se mrtvima po dolasku „osim ako kralj ne pruži takvome svoje zlatno žezlo i poštedi mu život“ (Estera 4,11). Iako se Estera pita je li možda trenutno u njegovoj milosti („A ja već trideset dana nisam bila pozvana kralju“, stih 11), ona prihvaća rizik i stavlja ruku na vrata, znajući, kao što je rekla svom ujaku: „…treba li da poginem, poginut ću“ (redak 17). Ona ulazi.
Božje zlatno žezlo
Danas, nekih 2500 godina kasnije, još uvijek slavimo Esterinu hrabrost. Suočena s takvim neizvjesnostima i mogućom smrću s dvije strane, poduzela je mjere koje bi mogle spasiti druge, umjesto da pasivno čeka vlastitu sudbinu. Ali zapazite ovo: koji se držimo Krista, ne stojimo na Esterinom nepozvanom, nesigurnom mjestu kada se usudimo pristupiti unutarnjem dvorištu neba. Iako veličanstvo našeg Kralja daleko nadmašuje perzijskog „kralja kraljeva“ nad 127 pokrajina od Indije do Etiopije, mi pristupamo njegovom prijestolju kako bismo iznijeli svoje zahtjeve sa zapanjujućim samopouzdanjem.
Estera nije pogriješila što je postupila s oprezom, no mi se približavamo daleko višem prijestolju i činimo to smjelo, znajući da nam je u Kristu Bog nebeski već pružio svoje zlatno žezlo.
Dođi sa strahopoštovanjem
Kršćanska molitva potiče upečatljivo miješanje najvećeg poštovanja s najdubljim povjerenjem. Prvo, poštovanje – i ništa manje od poštovanja – priliči našem približavanju samom nebeskom prijestolju, sjedištu Svemogućeg Boga, koji sve vidi, koji je svepravedan i svemoćan. Što se tiče tog perzijskog vladara, takozvanog „kralja kraljeva“, „punih sto i osamdeset dana pokazivaše on bogatstvo i slavu kraljevstva svoga i veličanstveni sjaj veličine svoje.“ (Estera 1,4). Poznat u povijesti kao Kserkso Veliki, njegovo veličanstvo daleko je nadmašivalo ono Davida i Salomona, pa čak i Nabukodonozora i Kira. Bio je najbogatiji i najmoćniji čovjek na svijetu, više od bilo koga tko je živio do tada, nadmašujući ne samo svoje vršnjake već i svoje prethodnike.
Trebamo ponovno uravnoteženje Duha Svetoga, cijelog Krista i zdravo zajedništvo.
Razmislite o takvom kralju, a zatim usporedite njegovu slavu sa slavom Svemogućeg Boga. Veličanstveni, koji je „Kralj veliki nad svim bogovima“ (Psalam 95,3) je po redu veličine veći od bilo kojeg perzijskog vladara. Svemogući Bog zaslužuje daleko veće poštovanje kada mu se tko približi. Netko bi se mogao usuditi pristupiti Kserksu, kao što je to učinila Estera, i nadati se da će steći njegovu naklonost. Ne bismo li onda trebali pomisliti kako bi strah i nesigurnost pri približavanju nebeskom prijestolju trebali biti još veći?
Dođi smjelo
Pa ipak, u Kristu, istinskom kralju kraljeva- i velikom svećeniku – pozvani smo pristupiti prijestolju s pouzdanjem. Dok je Estera napredovala prema perzijskom vladaru sa ženskom hrabrošću, svi koji su u Kristu, muškarci i žene, Židovi i pogani, približavaju se Svemogućem Bogu, kako potiče Hebrejima, s pouzdanjem.
Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas! (Hebrejima 4,16)
U Isusu ne dolazimo samo do nebeskog Prijestolja, s njegovom nenadmašnom visinom i veličinom, već dolazimo do „prijestolja milosti“. To je doista prijestolje. Onaj koji je Suvereni nad cijelim svijetom i njegovom poviješću, sjedi u svemoći. Njegovo Veličanstvo daleko nadmašuje slavu drevne Perzije, Grčke i Rima i sve ljudske slave, prošle i sadašnje, zajedno. Usprkos svemu tome, Poslanica Hebrejima poziva nas doći u njegovu prisutnost.
Kako bismo onda mi, slabi i nesposobni kakvi jesmo, mogli skupiti dovoljno poštovanja da pristupimo takvom dostojanstveniku? Nismo prepušteni sami sebi, već imamo Pomoćnika koji je sam Bog. Prema Thomasu Bostonu (1676. – 1732.), Božji vlastiti Sveti Duh u nama proizvodi „sveto poštovanje prema Bogu, kojemu se molimo, što je nužno u prihvatljivoj molitvi. Tim pogledom on nas pogađa svetim strahom i strahopoštovanjem pred Božjim veličanstvom“ (Complete Works, 11:62.).
I dolazimo do prijestolja milosti. Možemo li opravdano sumnjati u Očevu naklonost prema vlastitom Sinu? Smjelost s kojom dolazimo nije povjerenje u sebe, naše zasluge, naš valjanost, našu vrijednost. To je povjerenje u Isusa, njegovu osobu, njegovo sinovstvo, njegovo prihvaćanje, njegovo svećeništvo, njegovu zaslugu, njegovu vrijednost. I ovdje također imamo Pomoćnika. Božji vlastiti Duh, kaže Boston, proizvodi u nama na ovo sveto povjerenje: „To je ono što molitvu čini olakšanjem za uznemireno srce, Duh u nama budi sveto povjerenje u Boga kao Oca.“
Dođi u Duhu
Ako se pitate: „Kako ću ispravno uspostaviti ovaj odnos? Nije li mi izvan mogućnosti imati i strahopoštovanje dostojno Boga i pouzdanje dostojno Krista?“ Da, to je izvan naših mogućnosti. Zato je Tješitelj, koji prebiva u nama, toliko važan u molitvi. On nam pomaže u našoj slabosti (Rimljanima 8,26). On u nama stvara strahopoštovanje, stvara u nama hrabrost i nastavlja u nama stvarati njihov odnos. I s takvom pomoći, Joseph Hall (1574. – 1656.) je toliko hrabar da kaže,
Dobre molitve nikad ne dolaze kući plačući. Siguran sam da ću dobiti ono što tražim ili ono što bih trebao tražiti.
Dok molimo, iz dana u dan, oslanjamo se na Duha da hrani i sveto poštovanje i sveto pouzdanje u našim srcima. I uz njegovu pomoć nastojimo imati pred sobom cijelu priču o cijelom Kristu: njegovo samoodricanje u postajanju čovjekom, njegovo samoponiženje odlaskom na križ i njegovu moć i slavu u uskrsnuću od mrtvih i uzašašću na nebo gdje sjedi s desne strane Bogu.
U Kristu ulazimo ne samo uvjereni da već imamo Kraljevu naklonost, već i znajući da kraljevstvo našeg Oca daleko nadmašuje sva ostala kraljevstva. Za cjelovite molitve potreban nam je cijeli Krist: Bog stvoritelj i čovjek. I potrebna nam je cijela njegova priča: silazak u utjelovljenju i križu, te uzvišenje iz groba do neba i do prijestolja. Potrebna nam je njegova veličanstvenost i krotkost, koje nas čine i pobožnima („Oče naš, koji si na nebesima, sveti se ime tvoje…“) i pouzdanima („… u ime Isusovo molimo“).
Bez sumnje, naši ljudski životi i crkveni životi su složeni. U svojoj konačnosti i grijehu često naglašavamo jednu istinu na štetu druge. I u našim molitvenim sobama i u zajedničkim molbama naginjemo neravnoteži – previše ležernoj ili previše plašljivoj – i trebamo ponovno uravnoteženje Duha Svetoga, cijelog Krista i zdravo zajedništvo. I tako, na ovom putovanju, Bog upravlja ovim stapanjem u nama, ovom svetom mješavinom strahopoštovanja pred njegovim Veličanstvom i smjelosti u našem Mesiji.
Što tražite ili bolje od toga
Što se, dakle, dogodilo s Esterinim smjelim ulaskom? Kad je kralj ugledao kraljicu Esteru gdje stoji u dvoru, ona steče njegovu milost te je pružio Esteri zlatno žezlo koje je držao u ruci. Tada je Estera pristupila i dotaknula vrh žezla.
„Kralj joj reče: ‘Što je tebi, kraljice Estero? Što želiš? Bila to i polovica kraljevstva, dobit ćeš je!’“ (Estera 5,3)
Tako i mi dolazimo i nastavljamo dolaziti – svakodnevno u molitvi, tjedno u zajedničkom bogoslužju. Božji Duh daje nam poštovanje s pouzdanjem, poniznost s hrabrošću, strahopoštovanje sa smjelošću. U svjetlu Božje moći, pristupamo mu sa svetim strahom; u svjetlu njegovog milosrđa, dolazimo iščekujući zadovoljstvo.
U Kristu ulazimo ne samo uvjereni da već imamo Kraljevu naklonost, već i znajući da kraljevstvo našeg Oca daleko nadmašuje sva ostala kraljevstva. I našem Ocu je zadovoljstvo dati sve to, s Kristom, svojoj crkvi. Znajući svoju poniznost i Kristovu dostojnost, ne lutamo niti ušetavamo u Božju prisutnost. I ne idemo kući neozbiljni ili plačući. U Kristu ćemo primiti ono što tražimo ili ono što smo trebali tražiti. Hvala ti, Duše Sveti.
Used with permission from Desiring God.
Izvor: https://www.desiringgod.org/articles/awe-with-audacity
