Kao dijete, naučili su me ovaj refren:
Ovaj svijet nije moj dom, samo sam u prolazu.
Moje blago je pohranjeno negdje gore na nebu.
Iskreno, do nedavno nisam imao pojma što sam pjevao. Za nas na Zapadu gdje je engleski materinski jezik, ovaj svijet davao nam je osjećaj doma, a naše blago nam je bilo pred očima. Možda smo se tek u posljednjih nekoliko godina u Sjedinjenim Državama konačno suočili s time da je ono što Biblija kaže istina: u ovom svijetu mi smo zaista pridošlice i putnici (1. Petrova 2,11). Ta je stvarnost zamagljena i prikrivena veličinom i pravnom zaštitom crkve u većem dijelu zapadnog svijeta. Ali, ovaj svijet zapravo nije naš dom. Ne bismo se trebali ovdje nastaniti. Ne bismo trebali očekivati da crkva bude velika, utjecajna i poštovana. Kršćani će sve više biti doživljavani kao drugačiji, i to ne na dobar način. Sve više ćemo morati birati između poslušnosti i udobnosti. Sljedeća desetljeća neće donijeti ravnodušnost prema evanđelju, već antagonizam. I to je u redu. Uostalom, to je bila stvarnost za većinu Božjeg naroda kroz veći dio povijesti.
Evo glavne i jasne stvari: ljudska povijest je pod Božjom kontrolom, i on ima svrhu koja će biti postignuta.
U tom smislu, kako idemo naprijed u vremenu, vraćamo se natrag – natrag u svijet crkve prvog stoljeća, pa još dalje u prognanički Babilon. Na taj način imamo mnogo pouka od ranih kršćana i od ljudi poput Daniela i njegovih prijatelja.
Kip protiv Stijene
Kad pomislimo na crpljenje inspiracije za postkršćanski svijet iz knjige proroka Daniela, naše misli se možda instinktivno okreću prema užarenoj peći ili natpisu na zidu ili lavljoj jami. Ali čak i prije bilo kojeg od tih događaja, postoji jedna bogata istina za ovo naše vrijeme u snu kojeg Bog daje poganskom kralju Nabukodonozoru i omogućuje svom pobožnom sluzi Danielu protumačiti ga – jer pouka koja je ovdje jest pouka o tome što je crkva i što su velika carstva i narodi svijeta. Evo, kako Daniel objašnjava kralju, sadržaja sna:
Ti si, o kralju, imao viđenje: gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju. (Dn 2,31–35)
Kip predstavlja velika carstva drevnog svijeta, s Nabukodonozorovim carstvom na čelu. I sva – sva – su zamijenjena i uništena malom stijenom. Značenje? „Bog nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod“ (Dn 2,44). Evo glavne i jasne stvari: ljudska povijest je pod Božjom kontrolom, i on ima svrhu koja će biti postignuta. Poruka sna bila je upućena koliko mladom prognaniku, toliko i naizgled svemoćnom kralju. Bog će zamijeniti svako kraljevstvo i uspostaviti svoje vječno kraljevstvo. I to je učinio kada je poslao svog Sina, koji je najavio da je „kraljevstvo Božje blizu“ (Marko 1,15). Isus je bio (i još uvijek jest) Stijena koju je Bog stvorio ni iz čega. Ovdje je bilo vječno kraljevstvo Božje. I činilo se da je rimski kip razbio Stijenu pribivši Isusa na križ, a ipak, čak ni smrt nije mogla zadržati ovog kralja (Djela 2,24). Čak i tada, na prijelazu iz prvog u drugo stoljeće, moralo se činiti nemogućim da će Rimsko Carstvo ikada izblijedjeti i propasti – ipak je izblijedjelo i propalo, čak i dok je kraljevstvo kralja Isusa raslo diljem Rimskog Carstva i šire. Stijena je razbila kip, i ta stijena je postala planina koja je ispunila cijelu zemlju. Kakva utješna poruka za mladog, prognanog Daniela. Kakva istina koja gradi samopouzdanje i za nas: Bog je Bog, on ima kontrolu i njegovo kraljevstvo nema suparnika.
Njegovo kraljevstvo ne poznaje suparnike
Vidjeli smo više nego što je Daniel mogao vidjeti. Znamo ime stijene; možemo se osvrnuti u povijest i oko sebe u našem svijetu i vidjeti kako je stijena postala planina. Pa ipak, žalimo se na sve, osvrćemo se na dobra stara vremena i brinemo se hoće li crkva preživjeti carstvo agresivnog, sekularnog postkršćanstva. Previše javnih lica evanđeoskog kršćanstva karakterizira ljutito izbacivanje bijesa ili panike – umjesto molitvenog, poniznog, smirenog i samouvjerenog vjerovanja u suverenog Boga koji ima kontrolu nad stvarima.
Kako ćemo se nositi s početkom progona? Kako ćemo se nositi s gubitkom posla zbog naše kršćanske vjere? Kako ćemo se nositi sa zatvaranjem javnog bogoslužja? Hoćemo li odustati, braniti se rukama i nogama ili biti ljuti? Nećemo ako se sjetimo: Bog je Bog, on ima kontrolu i njegovo kraljevstvo u konačnici ne poznaje suparnike. Dvadesetih godina 20. stoljeća, Lord Reith pomogao je u osnivanju Britanske radiotelevizije i bio je njezin prvi generalni direktor. Bio je pomalo strog čovjek iz škotskog gorja. Kako je BBC počeo nositi val sekularizma koji je zahvatio Britaniju 1960-ih, mladi producent ustao je na sastanku i rekao Lordu Reithu da se svijet mijenja i da BBC ne treba nastaviti sa svojim vjerskim programom. Ljudi više nisu zainteresirani za religiju, rekao je, a crkva postaje sve zastarjelija. Lord Reith, koji je bio visok 198 cm, rekao je ovom mladiću da sjedne. Zatim je ustao i rekao: „Crkva će stajati na grobu BBC-a.“ I znate što? Hoće. I dalje će stajati kada BBC- i CNN i Fox također – propadnu i umru. Božje kraljevstvo će stajati kada svaka organizacija, institucija i carstvo doživi svoj kraj.
Dajte sebe Crkvi
Vaša crkva može se činiti malom. Dok se nedjeljom vozite susresti se s Božjom obitelji, možete proći pored stotina kuća čiji stanovnici ne razmišljaju o tome što radite, osim što se pristojno (ili ne tako pristojno) ismijavaju. Možda se to čini malom stvari. Ali Božje kraljevstvo je neuništivo i ima veleposlanstvo u vašem susjedstvu koje nazivamo crkvom. Nemojte se obeshrabriti dok se sastajete; nemojte se uznemiriti zbog sve manjeg broja ljudi ili sve jače neprijateljski nastrojenih medija. Umjesto toga, posvetite se tome.
Božje kraljevstvo je neuništivo i ima veleposlanstvo u vašem susjedstvu koje nazivamo crkvom.
Služite svojoj crkvenoj obitelji. Predajte se njoj. Jer kada Gospodin gradi svoju crkvu (bilo brojem ili zrelošću) kroz naš trud, darove i davanje, mi smo korišteni za izgradnju jedinog kraljevstva koje će trajati vječno. Ništa ne dolazi nakon toga. Zato, dajte sve od sebe ovom kraljevstvu. Možda se čini malim, ali nikada nije uzaludno, jer ovo kraljevstvo je vječno i Božje je. Zato ne paničarimo i ne opravdavamo se, već uživamo u dubokom pouzdanju čak i kada se čini da plime idu protiv naše vjere. Bog je Bog, on ima kontrolu i njegovo kraljevstvo – njegova crkva – u konačnici ne poznaje suparnike.
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/article/exile-ok/
