„Jer i mi nekoć bijasmo nerazumni, nepokorni, lutalice, robovi raznih požuda i naslada, živjeli smo u zlu i zavisti, odvratni bili, mrzili jedni druge. Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu.”
Poslanica Titu 3,3-5
Ne trebate da vam vatrogasci dođu kući ako ona nije u plamenu; tako isto ne želite da vam liječnik daje infuziju ako ste savršeno zdravi. Besmisleno je! Tako nam, dok ne postanemo istinski svjesni svoje potrebe za oproštenjem, Božja priča o milosti i milosrđu ne znači mnogo. Smatrat ćemo je nebitnom.
S vremena na vrijeme svi mi griješimo tako što gledamo oko sebe i prepoznajemo da drugima očajnički treba oproštenje, a zanemarujemo vlastitu potrebu. „Na sreću” – govorimo sami sebi (premda to nerado priznajemo): „ja nisam poput njih”. Ipak, Božjom milošću uskoro shvaćamo da i sami znamo biti neljubazni, reći i učiniti stvari koje nismo smjeli, odnosno ne učiniti ono što smo trebali. U takvim trenucima osvjedočenja postajemo svjesni svoje potrebe za oproštenjem i zahvalni smo kad nam ga oni koje smo povrijedili ponude.
Dok ne postanemo istinski svjesni svoje potrebe za oproštenjem, Božja priča o milosti i milosrđu ne znači mnogo.
Drugim riječima, ne možemo uživati sve prednosti oproštenja bez onog ružnoga: prepoznavanja svojega grijeha. Najprije moramo imati ispravan pogled na sebe: po prirodi smo izgubljene ovce, buntovnici pred Bogom, prazne posude koje treba napuniti. Trebamo prihvatiti činjenicu da, koliko god dugo živjeli kršćanskim životom i koliko god nas je Duh u ovom životu promijenio, nikad nećemo prevladati svoju potrebu za milošću jer nikad nećemo umaći vlastitoj grešnosti. Moramo shvatiti što zaslužujemo zbog svojih grijeha prije nego što se zadivljeno poklonimo pred činjenicom da je savršeni Spasitelj umro umjesto nas i platio sav naš dug kako bismo mogli primiti Božje oproštenje.
Naša je velika potreba i dalje se obraćati Kristu u vjeri i pokajanju. Svi mi, gdjegod se nalazili u svojem hodu s Kristom, moramo moliti da nam Bog pokaže istinu o nama samima i o našem Spasitelju. Tada, kada budemo sve više shvaćali što sve zaslužujemo, obožavat ćemo tog Spasitelja sve više i više svakog dana. Bit ćemo zadivljeni pred Božjom ljubavlju i pred svime što je Isus za nas učinio.
I zato sada zastanite. Zamolite Boga: „Pokaži mi sebe” i promišljajte o svojem grijehu. Zatim ga zamolite: „Pokaži mi mojeg Spasitelja” i uživajte u realnosti i radosti Njegove milosti. Zatim će Njegova dobrota i milost kojom vas je spasio progutati sve vaše sklonosti pa ćete se radosno pridružiti u promišljanju o ovom refrenu:
Božja milost mi se objavi,
Od grijeha On oprost dade mi;
Isus me otkupi od smrti,
na Golgoti.¹
¹William R. Newell, At Calvary (1895.). [Pjevajmo Gospodinu, Izvori, kršćanski nakladni zavod, Osijek, 2006.]
Preuzeto iz knjige dnevnih promišljanja Alistaira Begga, Istina za život, prvi svezak, str. 358.
