U drugim člancima, istaknuo sam četiri velika izazova s kojima se crkva na Zapadu danas suočava. Opširno smo se bavili problemom društvene fragmentacije i političke polarizacije. Sada skrećemo pažnju na stvarnost kulture preplavljene onime što se često naziva „ekspresivnim individualizmom“.
Što je ekspresivni individualizam?
Ovaj tekst dolazi kao prvi u nizu koji se bavi ekspresivnim individualizmom. Ovdje nam je jedini cilj kratko razmotriti pitanje: „Što je to ekspresivni individualizam?“ Kasnije ćemo sagledati kako crkva može živjeti kao sol i svjetlo u ovakvoj kulturi.
Kada definiramo ekspresivni individualizam, najbolje je započeti sa sloganima koji stoje iza tog pokreta:
- Budi to što jesi (Ti budi ti).
- Budi vjeran sebi.
- Slijedi svoje srce.
- Pronađi sebe.
Slogani nas usmjeravaju prema filozofiji u popularnoj kulturi, a povijest nam bilježi njezine početke i razvoj. Robert Bellah i sociolozi koji su napisali Habits of the Heart (Navike srca) prate korijene ekspresivnog individualizma unatrag do 19. stoljeća. Autori ističu pisca i pjesnika Walta Whitmana kao jednog od najboljih predstavnika te filozofije.
Sam „individualizam“ seže još dalje. Alexis de Tocqueville, Francuz koji je učestalo putovao Sjedinjenim Državama i potom napisao klasik Democracy in America (Demokracija u Americi), uočio je određene osobine američkog individualizma na kojima je kasnije izrastao onaj ekspresivni dio. Evo što je rekao o individualizmu i njegovim izolacionističkim tendencijama:
„Individualizam je miran i promišljen osjećaj koji svakog građanina navodi u izolaciju od mase svojih bližnjih i povlačenje u krug obitelji i prijatelja; s tim malim društvom, formiranim po vlastitom ukusu, on rado prepušta širem društvu neka se brine samo o sebi.“
To je stariji opis individualizma i izolacije od koje je Tocqueville strahovao. Ali što je s ekspresivnim individualizmom? Na što se to odnosi? Yuval Levin u knjizi The Fractured Republic (Fragmentirana republika) to dobro opisuje:
Taj pojam ne nudi samo želju za slijeđenjem vlastitog puta, već i čežnju za ispunjenjem kroz definiranje i artikulaciju vlastitog identiteta. To je poriv na biti još više ono što već jesi, ali i živjeti u društvu potpuno afirmirajući sebe. Sposobnost pojedinaca da definiraju uvjete vlastitog postojanja definiranjem svojih osobnih identiteta, sve se više izjednačava sa slobodom i značenjem nekih od naših temeljnih prava, te joj se pridaje središnje mjesto u našem samorazumijevanju.
Doba autentičnosti
Sličnu definiciju daje i katolički filozof Charles Taylor, koji koristi naziv „doba autentičnosti“. „Autentičnost“ možemo definirati na različite načine. Kada govorimo o „autentičnosti“ kao suprotnosti „licemjerju“, tada težnja za njom postaje dobra stvar. (Isus je imao puno toga za reći o licemjerima i prijevari koja maskira neautentičnost.)
No, Taylor ne koristi „autentičnost“ kao sinonim za integritet ili poštenje. On taj izraz koristi načinom koji suprotstavlja autentičnost konformizmu. Evo Taylorove definicije:
Mislim na razumijevanje života koje se javlja s romantičarskim ekspresivizmom s kraja 18. stoljeća – da svatko od nas ima svoj vlastiti način ostvarivanja naše ljudskosti, te da je važno pronaći i živjeti svoj vlastiti način, umjesto predaje konformizmu s modelom koji nam je nametnut izvana, od strane društva, prethodne generacije, religijskog ili političkog autoriteta.
Ključ je u tome da je svrha života pronaći svoje najdublje „ja“ i potom to izraziti svijetu, kujući taj identitet na načine koji se suprotstavljaju svemu što bi obitelj, prijatelji, političke afilijacije, prethodne generacije ili vjerski autoriteti mogli reći. (Mnogi Disneyjevi filmovi prate radnju u kojoj netko pronalazi i gradi svoj identitet nasuprot onima koji mu govore suprotno.)
Sedam izjava o uvjerenjima u zapadnoj kulturi
Jednom kada razumijemo pojam „ekspresivnog individualizma“ koji dobivamo od Bellaha i njegovih kolega sociologa, kao i „doba autentičnosti“ kako ga definira Taylor, počinjemo uviđati elemente ovog svjetonazora te kako on utječe na život u današnjim zapadnim društvima.
Tu nam australski vođa crkve, Mark Sayers, korisno sažima nekoliko uvjerenja koja kruže u ekspresivno-individualističkom društvu. Ovih sedam sažetih izjava dolazi iz Sayersove knjige Disappearing Church (Crkva koja nestaje):
- Najviše dobro su individualna sloboda, sreća, samodefiniranje i samoizražavanje.
- Tradicije, religije, naslijeđena mudrost, propisi i društvene veze koje ograničavaju individualnu slobodu, sreću, samodefiniranje i samoizražavanje moraju se preoblikovati, dekonstruirati ili uništiti.
- Svijet će se neizbježno poboljšati kako se opseg individualne slobode bude širio. Tehnologija – a posebno internet – pokretat će taj napredak prema utopiji.
- Primarna društvena etika je tolerancija svačije samodefinirane potrage za individualnom slobodom i samoizražavanjem. Svako odstupanje od ove etike tolerancije je opasno i ne smije se tolerirati. Stoga se društvena pravda manje bavi ekonomskom ili klasnom nejednakošću, a više pitanjima jednakosti vezanim uz individualni identitet, samoizražavanje i osobnu autonomiju.
- Ljudi su sami po sebi dobri.
- Velike strukture i institucije su u najboljem slučaju sumnjive, a u najgorem zle.
- Oblici vanjskog autoriteta se odbacuju, a slavi se osobna autentičnost.
U nekoliko narednih tjedana nastavit ćemo se baviti ovom temom i izazovima koje postavlja današnjoj crkvi u njenom nastojanju da bude vjerna Bogu.
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/blogs/trevin-wax/expressive-individualism-what-is-it/
