U ranijim člancima razmotrili smo definiciju ekspresivnog individualizma. Promišljali smo o njegovim izazovima pred Crkvom koja nastoji ostati vjerna u ovom kulturološkom trenutku. Naglašavanje izazova, otkrivanje „pravog sebe“ kako bismo se izrazili pred svijetom te ostajanje vjernima sebi, može otežati učeništvo i kršćansku vjernost.
No, uz izazove ekspresivnog individualizma dolaze i sjajne prilike za Crkvu. Evo tri o kojima bismo trebali razmisliti.
1. Utočište zajedništva usred izolacije
Ekspresivni individualizam je po svojoj naravi izolirajući. Da, možda se čini herojskim odbaciti bilo kakva očekivanja koja drugi imaju od vas, ali na kraju, kada sve „pustite“ (baš kao što Elsa čini u svojoj himni u filmu Snježno kraljevstvo), završite u ledenom zatvoru koji ste sami izgradili. Slobodni ste, ali po cijenu društvenih odnosa. Autori knjige Habits of the Heart prepoznaju i uzbuđenje i užas u ovakvom pogledu na svijet:
„Američke kulturne tradicije određuju osobnost, postignuće i svrhu ljudskog života poimanjem koje pojedinca ostavlja suspendiranog u veličanstvenoj, ali zastrašujućoj izolaciji… Ova pronicljiva vizija potpune samostalnosti svakog pojedinca ostavlja jako malo mjesta za međusobnu ovisnost i odgovara prilično sumornom pogledu na mjesto pojedinca u društvenom svijetu. Samostalnost je vrlina koja podrazumijeva samoću.“
Izolacija karakterizira napredne faze ekspresivnog individualizma. (Nije ni čudo što je Ujedinjeno Kraljevstvo imenovalo ministra usamljenosti!) S vremenom gubimo volju za stvaranjem i održavanjem bliskih prijateljstava, jer takvi odnosi mogu zahtijevati nešto od nas.
U tom okruženju, Crkva ima priliku biti sol i svjetlo – oduprijeti se trendovima koji nas guraju prema usamljenosti i otuđenju. Naša uvjerenja ne bi trebala biti izolirajuća, već bi nas trebala okretati prema van, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Potrebna nam je zajednica vjere, sa svim njezinim manama i slabostima, sa svim njezinim darovima i obvezama, kako bismo zajedno donosili plodove u svom poslanju.
Crkva ima priliku graditi smisleno zajedništvo među ljudima koji se ističu u svijetu usamljenosti; ljudima čija ih uvjerenja i iskustva ujedinjuju oko evanđelja – poruke koja nam je povjerena na čuvanje i koju postojano zastupamo, ne zato što smo je mi stvorili, već zato što je ona stvorila nas.
2. Snaga autentičnosti u kulturi konformizma
Nemirna, individualistička potraga za srećom evoluira u čudan konformistički impuls. U djelu Democracy in America, Tocqueville je ukazao na ironiju koliko je američki individualizam zapravo kompatibilan s konformizmom. Misleći kako krčimo vlastiti put, stvaramo putove koji neobjašnjivo nalikuju putovima svih ostalih.
Iscrpljujemo se s nastojanjem zaobilaženja sve vanjske tradicije i autoriteta, a na kraju otkrivamo da naš kulturološki bunt nema nikakav značaj izvan zajednice koju smo odbacili. Reakcija je, stoga, traganje za drugima koji će potvrditi naše odluke. Nismo zadovoljni samoproglašenjem vlastitog života „dobrim“ i „prihvatljivim“. Mi trebamo – štoviše, zahtijevamo – neka to učine i drugi.
Ta ironična potraga za odobravanjem razlog je zašto se stalni zahtjevi za potvrdom tuđih osobnih životnih izbora danas čine nužnima kako bi naše odluke imale smisao i značaj. Bez potvrde drugih, naš ekspresivni individualizam ostaje nezadovoljavajući.
Kako Crkva može odgovoriti na ovaj izazov? Koja je prilika pred nama? Za početak, ne gledamo unutra kako bismo otkrili svoje urođeno dostojanstvo, već prema gore, Bogu koji nam daruje svoju sliku. Hannah Anderson piše o poniznom uzvišenju (ili uzvišenoj poniznosti) ove istine:
„U Božjoj mudrosti, naš identitet kao nositelja Njegove slike istovremeno nas uzdiže i ponizuje. Podsjeća nas na naš poziv koji je prevelik i previše veličanstven da bi ga se moglo obuzdati u ljudskim kategorijama. Ali on se također suočava s našim ponosom podsjećajući nas da nismo Bog. U tom smislu, to što svoj identitet crpimo iz Božje slike daje nam pravo uporište i smješta nas tamo gdje trebamo biti.“
Drugo, u evanđelju prepoznajemo najvažnijom onu potvrdu koja dolazi od našeg nebeskog Oca koji nas gleda – krštene u smrt i uskrsnuće Njegova Sina – i koji nad nama izgovara ono što je izgovorio nad Isusom pri krštenju: Ti si sin moj ljubljeni, u tebi mi sva milina. U Kristu imamo potvrdu za kojom žudimo, i to nije nešto što smo zaslužili, već dar milosti koji nam je dan.
Treće, imamo priliku istaknuti se u svijetu birajući umiranje sebi, polažući svoje živote za nešto veće od nas samih. Novi zavjet nas izaziva razapeti to svoje „Ja“ kojem nam svijet nalaže biti i ostati vjernima. Ništa nije radikalnije i buntovnije od težnje za suobličenjem s Kristom i težnje za smrću svog starog „Ja“. Mark Sayers je u pravu:
„Biti oblikovan milošću u kultu vlastitog ‘Ja’, najkontrakulturniji čin koji netko može učiniti… je prekršiti njezin jedini tabu: počiniti neposlušnost sebi. Priznati da autoritet ne leži u nama, mi zapravo nemamo autonomiju. Priznati da smo slomljeni i buntovni protiv Boga i Njegove vladavine. Priznati da je Krist vladar. Napustiti vlastitu vladavinu i srušiti se u Njegov zagrljaj milosti. Pustiti duboko korijenje u Njegovu ljubav. Ne treba nam samo otpornost; treba nam evanđeoska otpornost.“
3. Mir za srca umorna od potrage za sobom
Problematika s ekspresivnim individualizmom nalazi se i u činjenici što jednom kada ushićenje popusti – iscrpljenost vas uhvati. Pronalaženje sebe, ostajanje vjernim onome što vjerujete da jeste, probijanje kroz svijet usprkos protivljenju sa svih strana – „sloboda“ koju društvo nudi – ispada kao drugačiji oblik ropstva gdje ushićenje vodi u iscrpljenost.
Srećom, evanđelje ima svježu riječ za umorne i opterećene krivnjom. „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi“, napisao je Augustin. Evanđelje nas oslobađa od osude – bilo Božje, bilo tuđe. U Kristovoj smrti na križu, naša krivnja i grijeh su izbrisani. Naše primanje u Njegovu obitelj, neovisno o bilo kakvoj našoj zasluzi, raskošan je prikaz milosti koja je čudesna upravo zato što smo je nedostojni primiti.
Kršćanstvo ima svježu poruku za iscrpljenu generaciju koja juri za srećom: spasenje ne dolazi iz napinjanja vlastite volje i ostavljanja traga u svijetu, već u prepoznavanju ovisnosti o Bogu i primanju traga koji je On ostavio u svijetu u osobi Isusa Krista.
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: The Faithful Church in an Age of Expressive Individualism
