PREDVIĐANJE NEOBIČNOGA
Od početka do kraja Biblija predviđa i naviješta nadnaravan razvoj svjetskih zbivanja: pobjedu Žrtve.
Prvo u Starom zavjetu. Starozavjetne knjige možemo nazvati i „židovskim Svetim pismima” ili „hebrejskom Biblijom”. Čak i najkasnije od tih knjiga napisane su stotinama godina prije prvoga Božića, ali govore o Mesiji („Pomazaniku”) koji dolazi i sa sobom donosi zapanjujuću ljepotu, jedinstvo i jasnoću.
Čim su Adam i Eva u Postanku 3 survali svijet u propast („pad”), čuli su proroštvo o otkupljenju u kojem će ženin potomak (obećani Spasitelj) zdrobiti glavu zmije (donositelju smrti i kaosa). Ipak, čak i u trenutku kada će Spasitelj zadati smrti udarac, zmija će ga ugristi za petu (Postanak 3,15). Zlo će poraziti patnjom. U nastavku Knjige Postanka nastavlja se i pitanje: tko će donijeti na svijet to obećano dijete? Susrećemo Abrahama (oca židovskoga naroda), njegova potomka Izaka, Izakova potomka Jakova, a onda i Jakovljevih dvanaest sinova. Obećanje se sužava na jednu obiteljsku lozu. Do kraja prve knjige u Bibliji čujemo Jakovljevo proroštvo o njegovu sinu Judi:
„Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada – kome će se narodi pokoriti.” (Postanak 49,10)
Juda će biti otac izraelskoga kraljevskoga plemena, ali svaki će kralj samo grijati prijestolje sveopćemu Vladaru. Jednoga dana doći će obećano Dijete, pa će ovaj Kralj iz loze dobroga staroga Jude postati Kraljem cijeloga svijeta.
Skočimo li onda do prorokā (preskočivši desetke sličnih proroštava i nekoliko stoljeća povijesti), možemo poslušati kako su ti božanski glasnici nastavili govoriti o temi obećanoga rođenja:
„Jer, dijete nam se rodilo,
sina dobismo;
na plećima mu je vlast.
Ime mu je:
Savjetnik divni, Bog silni,
Otac vječni, Knez mironosni.
Nadaleko vlast će mu se sterat’
i miru neće biti kraja
nad prijestoljem Davidovim,
nad kraljevstvom njegovim:
učvrstit će ga i utvrdit
u pravu i pravednosti.
Od sada i dovijeka učinit će to
privržena ljubav Jahve nad vojskama.” (Izaija 9,5–6)
Obećano dijete bit će „Bog silni”, preuzet će vlast nad svojom tvorevinom i donijeti nezaustavljivu vladavinu mira. Njegovo će kraljevstvo neprestano rasti od vremena njegova rođenja pa „dovijeka”. To nije baš uobičajeno za kraljevstva. Svi znaju da se kraljevstva podižu i padaju. Izraelci su to sigurno znali, jer su podnosili okrutnosti Babilonaca, Perzijanaca, Grka i, na kraju, Rimljana. No dok Britanski muzej pokazuje raštrkane ostatke tih moćnih carstava, Mesijino kraljevstvo nastavlja rasti, baš kao što su proroštva nagovijestila. O toj je temi progovorio još jedan prorok: Daniel.
U jednoj je viziji taj prorok iz 6. stoljeća prije Krista, prorok Daniel, opisao impozantan kip napravljen od četiriju materijala koji predstavljaju spomenuta tiranska kraljevstva. Istodobno je prorekao neočekivanoga pobjednika nad imperijalnom moći. Nakon što se odvalio „kamen a da ga ne dodirnu ruka”, udario je u kip i uništio ga. Kamen je zatim porastao i postao „veliko brdo” koje „napuni svu zemlju” (Daniel 2,34–35). U sedmom poglavlju svoga proroštva Daniel reprizira iste te teme. Taj put carstva predstavljaju zvijeri koje brutalno tiraniziraju Božji narod, ali onda se pojavljuje netko tko uopće nije nalik zvijerima, kojega Daniel opisuje da je „kao Sin čovječji” (Daniel 7,13). Kakve šanse ima taj „Sin čovječji” protiv ovih monstruoznih svjetskih sila? Unatoč tomu, ispada da je Sin čovječji Božja „desna ruka” te nadvladava imperijalne sile preko svoga čovještva (a ne okrutnosti):
„Njemu bî predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.” (Daniel 7,14)
Zato nas ne treba čuditi da je u prvom stoljeću vladala groznica mesijanskih iščekivanja. Izrael je bio u zagrljaju četvrte zvjerinje moći, Rimskoga Carstva. Došlo je vrijeme da dođe obećani Spasitelj. Kada se na sceni pojavio Isus, samouvjereno je ušao u ta iščekivanja. Odazivao se na mnoge naslove: „Mesija” (Matej 16,16), „Sin Davidov” (Luka 18,38) i „Sin Božji” (Ivan 11,27). Isto tako, prihvaćao je da ga ljudi štuju kao „Gospodina (…) i Boga” (Ivan 20,28). Ipak, za sebe se najčešće koristio nazivom „Sin Čovječji”.
Dok Britanski muzej pokazuje raštrkane ostatke tih moćnih carstava, Mesijino kraljevstvo nastavlja rasti, baš kao što su proroštva nagovijestila.
Isus je svakako imao držanje nekoga tko posjeduje tu odavno prorokovanu vječnu vlast. Bio je siromašni propovjednik bez trunke zemaljske moći, ali je smatrao da njegove riječi imaju vječan autoritet (Matej 24,35). Nije napisao ni jednu knjigu, nije osnovao ni jednu školu, ali je smatrao da njegov sud odlučuje o vječnosti (Matej 25,31–34). Nikada nije ušao ni u političku arenu, ni u religijske redove, ni u vojnu službu, ali je bio uvjeren da će pokret koji je osnovao biti nalik na prstohvat kvasca koji ukvasa cijelo tijesto – cijeli svijet (Matej 13,33). Isto tako, prorekao je da će njegovo učenje biti poput najmanjega sjemena koje na kraju izraste u najveće stablo (s. 31–32). Od skromnih početaka, njegovo će se kraljevstvo širiti dok ne ispuni cijeli svijet. Zanimljivo je da Isus onda dodaje jedan detalj, naime o pticama koje će se gnijezditi u krošnji ovoga stabla (s. 32). Posljednji put kada je Isus, prije tih riječi, spomenuo ptice, one su zobale sjeme – suprotstavljajući se njegovu rastu (s. 4). Sada ptice u njemu pronalaze svoj dom. Upravo je tako bilo iznenađujuće i neumoljivo širenje Isusova pokreta, a sve je to prorečeno mnogo stoljeća ranije.
Unatoč tomu, Isus nije samo prorekao da će njegov pokret doživjeti uspjeh, nego je prorekao i način toga ostvarenja. Začudo, to će se dogoditi pobjedom Žrtve. U Mateju 16, Isus je navijestio dvije sigurnosti: on će sigurno umrijeti nasilnom smrću i njegov će pokret sigurno osvojiti cijeli svijet. Crkva će se, kaže on, proširiti daleko u neprijateljskom teritoriju: čak ni „vrata paklena neće je nadvladati” (Matej 16,13–18). Vrata su, naravno, statična, a Crkva nije statična. Ta slika stoga opisuje Crkvu kako neodoljivo napreduje, rušeći vrata paklena, plijeneći kraljevstvo tame, oslobađajući zatočenike za kraljevstvo svjetla. I premda će se, u nadolazećim vremenima, događati velike poteškoće, Isus naviješta – svojim provincijalnim, galilejskim naglaskom – da će se evanđelje o njegovu Kraljevstvu „propovijedat (…) po svem svijetu” (Matej 24,14).
Samo nekoliko dana nakon što je ono izrekao, Krist je visio na rimskom križu u Bogom zaboravljenoj agoniji. Prizor ni približno ne izgleda kao pobjeda. No čak i u tom trenutku Isusova je sigurnost neuzdrmana. Njegove su posljednje riječi: „Svršeno je!”, krik pobjednika (Ivan 19,30). On smatra da je ostvario svoje životno djelo. Polažući svoj život na križu, uzeo je na sebe grijeh i krivnju svoga naroda. Učinio je ono što čini ljubav: ušao je u svijet onih koje voli kako bi ponio njihovo breme. Sudac je osuđen umjesto nas, kako bismo mi, krivci, mogli biti oslobođeni. Isus je „Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta” (Ivan 1,29).
No je li to zbilja pobjeda? Ako Žrtva ostane u grobu, onda nipošto nije.
Pobjedu je Žrtve prorekla hebrejska Biblija, a Krist ju je nagovijestio mnogo prije nego što je postojala bilo kakva zemaljska vjerojatnost da se obistini.
Poslije tri dana, tako nam evanđelja kažu, Isus je tjelesno uskrsnuo i ukazao se svojim učenicima, ponovno živ. Štoviše, svojoj je neorganiziranoj skupini dao globalni zadatak: trebaju ići po cijelom svijetu i činiti nacije učenicima židovskoga Mesije (Matej 28,18–20). To je obećanje Knjige Postanka, to je Isusova zapovijed i to je zadatak koji je njegov pokret otada ostvarivao.
Kada vidimo trijumf Isusove revolucije, onda ne gledamo unatrag na neki zanimljivi preokret u priči o povijesti svijeta. Ne, taj je preokret bio prorečen. Pobjedu je Žrtve prorekla hebrejska Biblija, a Krist ju je nagovijestio mnogo prije nego što je postojala bilo kakva zemaljska vjerojatnost da se obistini.
Preuzeto iz knjige Glena Scrivenera, Zrak koji dišemo, str. 211-216
