„Zato On ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se.’” Poslanica Hebrejima 10,5-6
Matejevo i Lukino evanđelje predstavljaju nam čitavu plejadu božićnih likova koji su nam dobro poznati: Josipa, Mariju, pastire, mudrace itd. Katkad ćemo razmatrati čak i one manje poznate kao što su Zaharija, Elizabeta, Ana i Šimun. Svakoga novog Božića vjerojatno smo počašćeni propovijedima i proučavanjima iz perspektive gotovo svakog člana te postave. Ipak, postoji jedna značajna iznimka: iznenađujuće malo nas je razmotrilo Božić iz Isusove perspektive.
U ovom nam stihu pisac Poslanice Hebrejima govori da je Isus, zakoračivši na pozornicu povijesti, na svojim usnama ponio riječi 40. Psalma. Kao što su Pepeljugine cipele odgovarale samo njezinu stopalu, tako su i ove riječi odgovarale jedino Isusu.
Bog je kroz stoljeća Starog zavjeta izvršavao pripreme za prvi Božić jer su sve starozavjetne žrtve bile puke sjene realnosti kojoj su upućivale. Ove su žrtve podrazumijevale smrt životinja koje je trebalo potjerati na žrtvenik. One nisu imale izbora; bile su jednostavno primorane služiti. Međutim, Isus je još i prije nego što je doživio čovječnost znao da će Njegova uloga – Njegova žrtva – biti drugačija. On je dragovoljno pristao. U najponiznijem obličju i na najneočekivanijem mjestu, Bog Sin se zaodjenuo u tijelo koje mu je bilo pripremljeno – pripremljeno kao otkupnina za mnoge (Matej 20,28). Pogledao je ovaj razrušeni svijet i njegove grešne stanovnike te je rekao svojem Ocu: Da, poći ću onamo. Postat ću jedan od njih i umrijet ću za njih.
Petar je razumio težinu Kristove smrti kad je napisao: „On koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; On čijom se modricom izliječiste” (1. Petrova 2,24). Isus, budući u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek, ušao je u ovaj svijet kako bi u svojem tijelu učinio ono što nijedna životinjska žrtva nije mogla ostvariti: ponio je našu kaznu, očistio je našu savjest i pružio nam je božansku milost. Savršeno je ostvario sve što je bilo nužno da bi grešni muškarci i žene mogli ostvariti zajedništvo s Bogom.
Poruka jaslica poruka je o milosti koja oslobađa.
Ovo je potpuno drugačije od obećanja puke religije, u kojoj pravila i napori postaju uzaludni mehanizmi kojima se pokušavamo popeti u Nebo. Umjesto toga, poruka jaslica poruka je o milosti koja oslobađa. Bog je poduzeo predivnu inicijativu i došao nas je spasiti po Isusu. Ne moramo kretati na dug put kako bismo pronašli Boga jer je Krist, novorođeni Kralj, znao koja je Njegova uloga. Kako trebamo reagirati? Jednostavno, ponizno se pokloniti pred Njim, cijelim ga srcem proslavljati i u svim ga svojim danima iščekivati.
Preuzeto iz knjige dnevnih promišljanja Alistaira Begga, Istina za život, prvi svezak, str. 368.
