Čemu nas znanost zapravo uči?

Sveto pismo nam govori da „nebesa slavu Božju kazuju” (Ps. 19,1) i kako je „uistinu ono nevidljivo njegovo…onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire” (Rim.1,20). Ipak, danas se mnogi kršćani plaše dubljeg proučavanja znanosti i taj strah ide dalje od same tjeskobe oko matematike. Mnogi vjernici su povjerovali u propagandu kako znanost uništava vjeru i kako je znanost zapravo u ratu s kršćanstvom.

Ono što sam ja s vremenom primijetio jest da što više proučavamo i razumijemo stvorenje kroz znanost to jasnije vidimo da ona mora biti Božjih ruku djelo.

Kao kršćanin i znanstvenik koji je dovoljno dugo radio u znanstvenom polju da bi svjedočio promjenama velikih znanstvenih teorija i paradigmi (primjerice promjena od ideje vječno „nepomičnog” svemira do svemira „velikog praska” koji počinje u vremenu i prostoru), mogu sa sigurnošću reći da ideja “znanost uništava vjeru” možda je popularni mit, ali je u potpunosti lažan. Ono što ponekad testira kršćanstvo nisu znanstveni podatci već naturalistička objašnjenja podataka za koja se često inzistiraju da se moraju dati bez obzira na posljedice. Ono što sam ja s vremenom primijetio jest da što više proučavamo i razumijemo stvorenje kroz znanost to jasnije vidimo da ona mora biti Božjih ruku djelo. Ni jedan kritičar umjetnina koji drži do sebe ne može za remek-djelo poput Mona Lise reći da su to samo „nasumične mrlje na platnu” ili da se „ona sama naslikala”. Slično tome, što si više osvještavamo da je priroda remek-djelo to je teže današnjem znanstveniku samo slegnuti ramenima i reći to se „samo nekako dogodilo” ili „oduvijek je bilo ovdje”.

S čime nas naturalizam zasljepljuje

Primjerice, od 1930-ih dobivamo sve više podataka koji pokazuju da se svemir širi na način koji nam kaže da je sve u njemu došlo iz jedne točke i velikog naboja energije. Sukladno tome zaista izgleda kao da je naš svemir imao početka i da ga je nešto izvan ovog svemira započelo. Ne zvuči li to nešto kao Bog? Apsolutno; kršćani mogu ukazati i na Knjiga Postanka 1,1 i druge stihove koji potvrđuju ovaj zaključak.

Međutim, ako je znanost ograničena isključivo na davanje naturalističkih odgovora kao objašnjenje onoga što vidimo, onda ni jedna hipoteza ne može uključivati Boga. Prema tome znanstvenici moraju definirati „imaginarno vrijeme” ili „multisvemir” ili neku vrstu prethodno postojećeg „ničega” koje na neki način u sebi ima utkane zakone fizike. Mnogi  to smatraju „znanošću” sve dok je odgovor isključivo naturalistički.

Međutim, imajte na umu da problem nisu znanstveni podatci, koji jasno pokazuju početak, stvaranje svemira, problem je filozofska pristranost naturalizmu koji isključuje Boga kao znanstveno objašnjenje. Nebesa zaista objavljuju slavu Božju, ali naturalizam nas zasljepljuje kako ju ne bi vidjeli.

I nije samo početak svemira ono što je zapanjujuće. Sasvim slučajno naš svemir ima odgovarajuću veličinu, gustoću, kemijski sastav i ravnotežnu silu kako bi život u njemu bio moguć. Isto vrijedi i za planet Zemlju. Današnji sekularni znanstvenici Zemlju opisuju kao „rijetku” i „sretnu” jer ima potpuno savršenu ravnotežu veličine, mase, sastava, vrtnje, sestrinskih planeta i prijateljsko sunce da bi kompleksan život na njoj bio moguć. Što više egzoplaneta otkrijemo to nam sve više naša Zemlja i Sunčev sustav izgledaju kao sretni dobitnici u igri sudbinskog bacanja kocke.

U nekom trenutku „slučajnost” postaje toliko nevjerojatna da „čudo” ili „dizajn” postaju daleko bolja objašnjenja; samo kad bi znanosti bilo dopušteno koristiti te pojmove, ali zato kršćani mogu istaknuti ono očito.

Što nam dizajn života poručuje

S vremenom sam primijetio isti trend u biologiji, biokemiji i genetici. Gotovo sa svakim novim otkrićem raste i onaj preplavljujući osjećaj da život nije samo kemija, već da je život sastavljen od nevjerojatno složenih sustava za obradu informacija.

Godinama unazad „jednostavna stanica” se nazivala „mrljicom protoplazme”. Danas stanice sadrže zamršene, isprepletene mreže proteinskih slojeva i pokretne trake stanica koje su pažljivo regulirane i kontrolirane višestrukim povratnim vezama.

Kao kršćanin, sposoban sam razmišljati izvan okvira naturalizma i vidjeti djelo Božjih ruku u istini.

Jesu li se ovako kompleksni sustavi mogli razviti putem slijepe, nevođene mutacije i prirodne selekcije? Mogu li ja složiti model Zvijezde smrti tako da stavim hrpu Lego kockica u vrećicu i protresem dok se model sam ne formira? Ne. Plastične cigle bi se trljanjem jedne o drugu pretvorile u prašinu prije nego što bi se neke od njih spojile i stvorile nešto zanimljivo. Na sličan način, priče o evoluciji ne mogu baš samo tako objasniti ljepotu i dizajn života koji viče o svom Stvoritelju. Nikakav niz slučajnosti ne može zamijeniti vještinu.

Od teleskopa do mikroskopa, Božje stvorenje objavljuje njegovu slavu. Biti kršćanin koji radi u znanosti je zaista lijepo, jer tako nova otkrića testiraju granice naše mašte i otvaraju nove kompleksne i domišljate vidike koji imaju zadivljujuću moć i sposobnost nezamislivo lijepog podešavanja.

Kao kršćanin, sposoban sam razmišljati izvan okvira naturalizma i vidjeti djelo Božjih ruku u istini.

Neka podatci govore za sebe

Ono čemu nas znanost zapravo uči jest da je Božja slava jasno vidljiva. Nažalost, mnogi ljudi to ne žele prihvatiti i radije biraju druga objašnjenja; i takav stav je vrijedio i u Pavlovo vrijeme. Nakon što je objasnio da se Božja moć i božanska priroda jasno vide u njegovu stvorenju (Rim. 1,20), Pavao kaže:

Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego  ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova (Rim. 1,21-23).

Većina se više ne klanja takvoj vrsti idola, međutim mnogi se klanjaju naturalizmu. Ljuske naturalizma koje prekrivaju naše oči mogu biti toliko debele da zaklanjaju pogled čak i nekima koji sebe nazivaju kršćanima. Moram priznati da mi je ponekad kvarila viziju o znanosti i svijetu, ali kad shvatim da je problem u naturalističkoj košulji koja  sprječava da bolje obradim podatke, znanost postaje uzbudljiva jer daje jasan putokaz koji pokazuje prema Bogu.

Nažalost, ono čemu nas znanost još uči je koliko nas snažno svjetovni kulturalni utjecaji i pritisak vršnjaka mogu danas zaslijepiti da ne vidimo Božje veličanstveno djelo. Međutim, ako pustimo da podatci govore sami za sebe, znanost će otkriti Božju vječnu moć i božansku prirodu kao što Sveto pismo konstantno ponavlja.

Used with permission from Desiring God.
Izvor: https://www.desiringgod.org/articles/what-science-is-really-teaching-us

O autoru:

John Bloom

John Bloom (Dr.sc. Cornell University) je voditelj Odjela za kemiju, fiziku i inženjerstvo na Sveučilištu Biola i radi kao akademski direktor za njihov magisterij iz znanosti i religije. Njegovi istraživački interesi uključuju integraciju kršćanstva sa znanostima i apologetiku. Živi u La Miradi u Kaliforniji sa suprugom i sinom.

Podijelite ovu objavu:
Vezane vijesti