Sjedinjenje s Kristom vjerom jedina je stvar potrebna za ulazak u blagodati evanđelja. U Rimljanima 1,14 Pavao baca svoju mrežu na cijelo čovječanstvo kada kaže: „Dužnik sam Grcima i barbarima, mudracima i neznalicama“ — to jest, pod obvezom je navješćivati ovo „veliko veselje… za sav narod“ (Lk 2,10).
Odgovornost je onih koji su u Kristu uzvisivati Krista kako bi oni koji su izvan Krista mogli ući u Njega.
Ipak, vjera je neophodna. Kao što je Isus rekao Nikodemu: „tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega“ (Iv 3,18). Jean Calvin je napisao kako „sve dok Krist ostaje izvan nas, i dok smo odvojeni od Njega, sve što je On pretrpio i učinio za spasenje ljudskog roda ostaje beskorisno i bez vrijednosti za nas“. Stoga je odgovornost onih koji su u Kristu uzvisivati Krista kako bi oni koji su izvan Krista mogli ući u Njega. To je ono što je sam Isus zapovjedio: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28,19).
Kada se pojavi pitanje dosega evanđelja, mnogi će odmah pomisliti na pitanja izabranja i opsega pomirenja. Istina je da se Božja milost proteže samo na one koji vjeruju, i da ne vjeruju svi. Ipak, kako piše John Murray: „Mora se bez rezerve reći da nema ograničenja kvalifikacija za ponudu milosti u navješćivanju evanđelja… Doktrine o posebnom izabranju, razlikovnoj ljubavi i ograničenom pomirenju ne podižu nikakvu ogradu oko ponude u evanđelju.“
Drugim riječima, moramo istovremeno reći da su to ozbiljna teološka pitanja, ali i da ona nisu prepreka našem mandatu navješćivanja radosne vijesti univerzalno i bez rezervi. Nije naša odgovornost nagađati o Božjim tajnim naumima (Pnz 29,28), niti objašnjavati neobjašnjivo. Bog nas je opunomoćio da navješćujemo evanđelje svima, stoga ga svima i navješćujemo. Pravednost od Boga koja dolazi kroz vjeru u Krista dostatna je za sve koji vjeruju.
Trajni značaj evanđelja
U Kristu, evanđelje je samo tlo po kojem hodamo. Napustiti ga znači potpuno napustiti vjeru. Kršćani su ljudi koji su, Božjom milošću, a ne bilo kakvom vlastitom zaslugom, odjeveni u Kristovu pravednost i primljeni u Božju obitelj.
Ako se ne vraćamo evanđelju iznova i iznova, past ćemo u svjetovni način razmišljanja. Prekinut ćemo vitalnu vezu između našeg pravednog statusa u Kristu i poslušnosti koja iz njega izvire, okrećući se oblicima legalizma ili antinomizma — rješenjima usmjerenim na čovjeka. Možda ćemo na svoje svjetovne uspjehe ili postignuća u službi gledati kao na ciljeve, a ne kao na alate. Terapija bi mogla zamijeniti teologiju, pa ćemo sebe vidjeti prvenstveno kao nekoga tko treba ohrabrenje i utjehu, a ne oprost i transformaciju. Počevši u Duhu, tražit ćemo da se usavršimo tijelom (Gal 3,3).
Nema crkve bez evanđelja. Upravo po evanđelju muškarci i žene ulaze u crkvu. Pavao podsjeća Efežane da su ušli u Krista i primili Duha Svetoga jer su „čuli Riječ istine – evanđelje spasenja svoga – u njemu su, prigrlivši vjeru“ (Ef 1,13). Potpuno je nezaslužena povlastica svih koji su u Kristu biti uključeni u to nebrojeno mnoštvo „iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika“ (Otk 7,9). Crkva u cijelom svijetu danas postoji jednostavno zbog evanđelja koje nas je sve okupilo u Kristu.
Ako se ne vraćamo evanđelju iznova i iznova, past ćemo u svjetovni način razmišljanja.
Također, nema kršćanskog jedinstva bez evanđelja. Evanđelje je ono što ujedinjuje istinsku crkvu u svakom mjestu i vremenu kao jednu obitelj. Kada je Pavao pisao vjernicima „u Korintu“, „u Efezu“, „u Filipima“ i tako dalje, ključna stvar bila je da su svi bili „u Kristu“. Božja obitelj proteže se izvan granica gradova i nacija jer je Božja nepogrešiva svrha od vječnosti sastaviti „narod izabrani“ (Tit 2,14; 1 Pt 2,9). Crkva, gdje god bila, u bilo kojem vremenu, priziva i navješćuje istog Gospodina, kojeg ne veže ni vrijeme ni mjesto.
Nema ni osobnog rasta bez evanđelja. Božja svrha u našem spašavanju je učiniti nas sličnima Njegovom Sinu. On je to planirao od vječnosti: mi smo „predodređeni da budemo suobličeni slici Sina njegova“ (Rim 8,29). U Njegovoj prisutnosti to ćemo iskusiti, jer „kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest“ (1 Iv 3,2). Čak i sada, „mi se… preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu“ (2 Kor 3,18). U Kristu ne nastojimo samo malo manje griješiti i postati malo bolji; tražimo od Boga da nas transformira na način koji sami ne možemo postići.
I na koncu, nema kršćanskog svjetonazora bez evanđelja. Grijeh i pobuna zahvatili su svaki dio našeg bića, uključujući i naš intelekt, tako da po prirodi mislimo iskrivljeno. Ljudske filozofije neizbježno griješe jer razmišljamo na bezbožan način. Kao što Pavao kaže u Rimljanima 8,7: „Težnja je tijela protivna Bogu“. Pa ipak, „sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja“ (Rim 3,21). Nitko neće doći do razumijevanja istine uspinjući se na neku visoku planinu i doživljavajući trenutak prosvjetljenja. Nitko se neće svojim razmišljanjem probiti u kraljevstvo. Istinu možemo upoznati samo gledajući u Sina, po kojemu nam je Bog progovorio (Heb 1,2).
Naš „savršen i snažan zagovor“
Moramo neprestano poučavati evanđelje sami sebe, inače ćemo prebrzo početi ovisiti o subjektivnom osjećaju onoga što se događa u nama, umjesto o objektivnoj stvarnosti onoga što je Bog učinio izvan nas i za nas. Naše opravdanje, naše posvećenje, naše navješćivanje, naše buduće proslavljenje — u svemu tome razliku čini ono što je Bog učinio u Kristu. Naša jedina nada, i nada svijeta, jest u tome da se vjerom držimo Krista. U toj nadi možemo pjevati:
Pred tronom Boga višnjega
znam imam zastupnika ja
Svećenik – Ljubav zove se,
On vječan je, zastupa me.
Ovaj članak prilagođen je iz propovijedi Alistaira Begga „What Is the Gospel?“, drugi dio
Copyright Truth For Life. Preuzeto s dopuštenjem, www.truthforlife.org.
Izvor: https://blog.truthforlife.org/gospel-201-a-review-of-the-basics
