(ulomak iz knjige Brave by Faith)
Kada kralj Nabukodonozor postavlja kip samoga sebe, on u suštini kaže ovo: „Dao sam postaviti ovaj nevjerojatni kip i želim sveopću podložnost i štovanje, baš od svakog pojedinca, u protivnom…“ Nije iznenađujuće što su svi rekli: „U redu, poklonit ćemo se.“ Možda je za većinu njih pogled na ovaj veličanstveni kip bio dovoljan da se poklone. Možda je za neke od njih pogled na sve ostale kako se klanjaju jasno dao do znanja kako je to ispravna stvar. A za preostale, pomisao na peć bila je više nego dovoljna da im koljena klecaju: „Čim začuše zvuk roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda i svakovrsnih drugih glazbala, baciše se na tlo svi narodi, plemena i jezici klanjajući se zlatnome kipu što ga podiže kralj Nabukodonozor.“ (Daniel 3,7).
Svi mi još uvijek štujemo
Što se ovdje događa? Jednostavno je: idolopoklonstvo – obožavanje nečega što je čovjek stvorio umjesto Boga koji je stvorio ljude. Ljudi koji su se okupili na toj ravnici klanjali su se kipu kao da je to Bog. Bilo da su bili impresionirani onim što su vidjeli, ili zato što su se htjeli uklopiti sa svima ostalima, ili zbog prijetnje onoga što će se dogoditi ako to ne učine, odlučili su se pokloniti kipu i tako su ga učinili idolom. Idolopoklonstvo nije samo problem drevnih civilizacija. To je problem svih ljudskih društava jer je to problem ljudskih srca. Poslanica Rimljanima u 1. poglavlju govori o svima kada kaže: „premda upoznaše Boga [duboko u sebi], ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost… Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka… [Oni su] častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja“ (Rimljanima 1,21–23, 25). Kao rezultat tog idolopoklonstva, „Bog ih je po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela“ (Rimljanima 1,24).
Idoli se mijenjaju, razlozi zašto im se klanjamo se ne mijenjaju
Idolopoklonstvo – u vašem životu i šire u društvu – prethodi nemoralu. Ako želimo razumjeti zašto se nemoral tolerira ili čak promiče, moramo pogledati iza ponašanja na štovanje – na idola.
Idolopoklonstvo nije samo problem drevnih civilizacija. To je problem svih ljudskih društava jer je to problem ljudskih srca.
Naravno, idoli se mijenjaju; malo se ljudi na Zapadu danas klanja zlatnim kipovima. No, idoli nemaju manji utjecaj, a naši razlozi za klanjanje njima nisu drugačiji – izgledaju impresivno, naši vršnjaci ih štuju, a naše društvo nam prijeti kaznama ako im se ne pridružimo. Kao što je Paul Simon rekao u “The Sound of Silence”, “Ljudi su se klanjali i molili / neonskom bogu kojeg su napravili”. Veliki dijelovi čovječanstva klanjaju se raznim svetištima – hramovima, trgovačkim centrima, uredima, striptiz barovima – čineći to uistinu iskrenim srcem, a svaki od njih predstavlja lažnu religiju. Puno je lakše prepoznati idole u drugim kulturama nego u svojoj. Postoje idoli kojima se klanjamo ne zato što smo prisiljeni, već zato što to želimo, a njih je najteže prepoznati.
Primjeri modernog idolopoklonstva
Uzmimo dva primjera: prvo, prosječni zapadni kršćanski roditelj smatra prirodnim štovati idola djece, na štetu vjernosti Bogu i služenja njegovom narodu. Naravno da su djeca dobra stvar – idoli obično jesu – ali tako lako i neprimjetno postaju bogovi. Postaje toliko važno da Ivan ide na plivanje, Zara na klizanje, a Rahela dobije najbolje instrukcije, pa možda neće imati vremena ići u crkvenu omladinsku grupu, a možda mi kao obitelj nećemo imati vremena zajedno čitati Bibliju svaki dan. Božja riječ i Božji narod su važni, ali najveća predanost posvećuje se djeci. Kad dođe do kritičnog trenutka, obožavamo sliku savršene obitelji, a sveti Bog se može uklopiti oko toga.
Naša srca prirodno štuju idole koji uzdižu naš plan, naše ciljeve, naš značaj ili naš ugled.
Drugo, prosječni američki kršćanin smatra prirodnim obožavati idola politike. Mislimo, molimo se i govorimo kao da, ako naš kandidat pobijedi, kraljevstvo pobjeđuje; a ako izgubi, onda je to pakao. Drugim riječima, svog favorita za predsjednika ili našu političku stranku tretiramo kao boga. Američki kršćani navikli su imati politički dom, a mi smo zaboravili da je ovo Babilon – možda je to republikanski Babilon ili demokratski Babilon, desničarski Babilon ili ljevičarski Babilon, ali ipak je Babilon – i zaboravili smo da kraljevstvo Božje nije od ovoga svijeta. Moj je osjećaj da u SAD-u većina nas obožava kapitalizam, a nitko od nas nema pojma što je zapravo socijalizam. Niti jedno ni drugo ne gradi kraljevstvo Božje; kako je ekonomist John Kenneth Galbraith jednom nezaboravno rekao: „U kapitalizmu čovjek iskorištava čovjeka; dok je u socijalizmu upravo obrnuto istinito.“
Postavite političku stranku ili ekonomski sustav kao idola i prinosit ćete mu žrtve. Svjedočite etičkim obratima koje su kršćani s obje strane podjele (nažalost, to je više ponor) počeli izvoditi kako bi obranili ono što je biblijski neobranjivo. Nema nijansi niti sposobnosti da vidimo snage i slabosti vlastitog ili tuđeg stava. To je idolopoklonstvo – povjerenje u nešto drugo osim Boga da će nam isporučiti ono što nam treba. Dakle, klanjamo se idolu stranke i posjećujemo naše odabrane mrežne hramove Fox News-a ili CNN-a i MSNBC-a. Ne razmišljamo – samo preuređujemo svoje predrasude. Jedan od načina da otkrijete klanjate li se jest da se zapitate: Gledate li i ozbiljno razmatrate stavove mreža koje prihvaćaju drugačiji stav od vašeg? Ako ne, onda kada dođe do problema, obožavamo sliku predsjednika i stranke, a sveti Bog se može uklopiti u to.
Rastavljanje naših idola
Popis bi se mogao nastaviti: status, stečeno bogatstvo, naša tijela… To su stvari koje naša kultura obožava, pa su to i bogovi kojima se klanjamo bez razmišljanja. Naša srca prirodno štuju idole koji uzdižu naš plan, naše ciljeve, naš značaj ili naš ugled. Imati kršćansku vjeru ne znači da smo imuni na idolopoklonstvo; ali znači da nemamo izgovor ne demontirati svoje idole. Kršćanin nije netko tko se ne bori s idolopoklonstvom, već je netko tko se moli:
“Najdraži idol kojeg poznajem,
Kakav god taj idol bio,
Pomozi mi da ga s prijestolja strgnem
I samo tebi se klanjam.”
—William Cowper, 1731.–1800.
Ovaj materijal je ulomak iz knjige Alistaira Begga „Brave by Faith“ (The Good Book Company, 2021.). Sav sadržaj iz knjige koristi se uz dopuštenje, a članak je izvorno objavio The Good Book Company .
Copyright Truth For Life. Preuzeto s dopuštenjem, www.truthforlife.org.
Izvor: https://blog.truthforlife.org/idolatry-comes-before-immorality-brave-by-faith
