Borite li se više s Isusovim božanstvom ili s njegovim čovještvom?
Da je Isus iz Nazareta bio istinski i potpuno čovjek, bilo je jasno onima koji su vidjeli, čuli, dotakli ga i dijelili život s njim (1. Iv 1,1). Nitko nije preispitivao njegovo čovještvo tijekom njegove službe. Ono što u početku nije bilo očito, nego je otkriveno pažljivo i uvjerljivo u njegovu životu te uskrsnuću, bilo je da je ujedno Bog.
Međutim, nedugo nakon njegovog uzašašća, pitanja su dolazila iz suprotnog smjera. Njegovi najbliži učenici, koji su dobro poznavali njegovo čovještvo, štovali su ga kao Boga (Mt 28,17), ali prvi naraštaj kršćana krenuo je iz suprotnog smjera. Počeli su s njim kao Bogom te su bili skloni boriti se s puninom njegova čovještva. Prva su krivovjerja s kojom se suočila još uvijek mlada crkva tvrdila da on nije istinski čovjek (1. Iv 4,2; 2. Iv 7).
Klackalica se njihala naprijed-natrag u ranim stoljećima crkve te preostalih dvije tisuće godina. Njegovi protivnici odbacili su njegovo božanstvo, a prevelik broj njegovih štovatelja sporo je prihvaćao puninu njegova čovještva. Drevne sumnje o Bogo-čovjeku, koji je potpun i savršen u svom božanstvu i čovještvu, došle su i do nas danas, čak i među onima koji sebe nazivaju njegovim sljedbenicima.
Jesu li današnji evanđeoski vjernici izgubili zadivljenost prema pravom i punom Kristovom čovještvu? Jesmo li, u opravdanoj borbi za njegovo božanstvo,zanemarili koliko je čovjekom — koliko je šokantno (potpuno) čovjekom — sam Bog postao u Isusu iz Nazareta?
Čovjek do kraja
Za one s lijeve strane, njegova ljudskost je dovoljno jasna kroz povijest te u glupastim prividima da je čovjek zapravo Bog. Pitanje je ovdje, odnosno “ponovno se mitologizira”, u kojem je smislu on doista Bog. Je li on doista bio Božji sin? No mi biblijski vjernici imamo i vlastite preferencije i brige. Čak i mi, koji smo brzi i bez srama spremni priznati ga Gospodinom i Bogom, često se nismo duboko uhvatili u koštac sa zapanjujućim stupnjem njegova “utjelovljenja” — da je vječna božanska “Riječ tijelom postala” (Iv 1,14).
Jesu li današnji evanđeoski vjernici izgubili zadivljenost prema pravom i punom Kristovom čovještvu? Jesmo li, u opravdanoj borbi za njegovo božanstvo,zanemarili koliko je čovjekom — koliko je šokantno (potpuno) čovjekom — sam Bog postao u Isusu iz Nazareta?
Advent je zrela prilika za uvježbavanje ne samo lakih dijelova utjelovljenja, nego i neugodnih i izazovnih aspekata onoga što znači da je naš Gospodin potpuno čovjek. Ne samo da je Sin Božji imao – i još uvijek ima – potpuno ljudsko tijelo, nego i potpuno ljudski um, srce i volju.
Njegovo ljudsko tijelo
Novi zavjet je dovoljno jasan da Isus ima ljudsko tijelo. Ivan 1,14 znači barem ovo, i još mnogo toga: “Riječ tijelom postala”. Njegovo čovještvo postalo je jedno od prvih testova pravovjerja (1. Iv 4:2; 2. Iv 7). Rođen je (Lk 2,7). Odrastao je (Lk 2,40.52). Bio je umoran (Iv 4,6), ožednio je (Iv 19,28) i ogladnio (Mt 4,2). Postao je fizički slab (Mt 4,11; Lk 23,26). Umro je (Lk 23,46). Također, imao je pravo ljudsko tijelo nakon svog uskrsnuća (Lk 24,39; Iv 20,20.27).
Njegovo ljudsko srce
U Evanđeljima, Isus jasno pokazuje ljudske emocije. Ovdje nam počinje biti malo teže. Kad je Isus čuo satnikove riječi vjere, “zadivi se” (Mt 8,10). U Mateju 26,38 rekao je: “Duša mi je nasmrt žalosna”. U Ivanu 11,33—35 Isus je “potresen u duhu i uzbuđen”, čak i plače. Ivan 12,27 kaže: “Duša mi je sada potresena”, a u Ivanu 13,21 je “potresen u duhu”. Autor poslanice Hebrejima piše da je Isus “On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje” (Hebr 5,7).
Kao što je John Calvin zgodno sažeo: “Krist je zajedno s našim tijelom obukao i naše osjećaje”.
Njegov ljudski um
No vode postaju još dublje. Isus također ima ljudski um. Mi smo iskusili samo jedan um i jednostavno ne možemo shvatiti kako bi bilo da jedna osoba ima i ljudski i božanski um. Dva ključna teksta nas guraju prema ovoj nevjerojatnoj istini:
„A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ (Lk 2,52)
„A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.” (Mk 13,32)
Drugi je stih, naravno, upečatljiv za one od nas koji Krista vidimo uzvišenog. I to dolazi, naravno, iz usta samog Krista. Za kršćane koji potvrđuju njegovo božanstvo, Marko 13,32 izgleda kao problem. No ono što na prvi pogled izgleda teško, nakon dubokog promišljanja, pokazuje se slavnom potvrdom Isusovog punog čovještva. Možda najprovokativnije rečeno, pitanje ide ovako: Ako je Isus uistinu Bog i Bog zna sve, kako Isus ne može znati kada će biti njegov drugi dolazak?
Zreli i pažljivo formulirani odgovor crkvene povijesti glasi: Osim što je potpuno Bog, Isus je potpuno čovjek. On kao jedna osoba ima beskonačan, božanski um i konačan, ljudski um. Može se reći da nešto ne zna, kao u Marku 13,32, jer je istinski ljudski i konačan – a ljudski umovi nisu sveznajući. A Isus se može reći da zna sve, kao u Ivanu 21,17, jer je božanski i beskonačan u svom znanju.
Paradoksalno, Sveto pismo jasno potvrđuje oboje, da Isus kao Bog zna sve i da kao čovjek ne zna sve. Za jedinstvenu Kristovu osobu koja imadvije naravi, to nije kontradikcija, nego posebna slava Bogo-čovjeka.
Njegova ljudska volja
Međutim, stvarnost ljudskog i božanskog Krista još više proširuje naše razumijevanje. Možda je najintrigantnija od svih činjenica to što Isus nema samo božansku, nego i i ljudsku volju. Potvrđujemo dvije volje u Kristu – jednu božansku i jednu ljudsku. I opet to vidimo kroz dva ključna teksta:
„…jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla..” (Iv 6,38)
Kako je nevjerojatno da potpuno božanski Sin Božji toga prvog Božića nije uzeo samo dio našega čovještva, nego cjelinu — i onda je zbog nas nosio to pravo čovještvo sve do križa, a sada ga nosi na nebu i nosit će ga u novoj tvorevini.
Isus se moli Ocu: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti..” (Mt 26,39)
Isus ima beskonačnu, božansku volju koja je volja njegova Oca (jedna volja unutar trojedinog Boga). I kao čovjek, on ima ograničenu, ljudsku volju koja, iako je autentična ljudska volja, u savršenom je skladu s božanskom voljom i podložna joj je.
To je velika misterija, izvan našeg iskustva i razumijevanja te izvan onoga što ćemo ikada znati jer smo samo ljudi. No one koji ga zovu Gospodinom to u konačnici ne vodi u zbunjenost, nego u obožavanje. Isus je jedna doista spektakularna osoba. U potpunosti je Bog. U potpunosti je čovjek. Zar bismo htjeli usmjeriti našu vječnu čast i štovanje prema onomu koji nije potpuno jedinstven? Postoji samo jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus (1. Tim 2,5).
Potpuno čovjek, potpuno iscjeljenje
Isus je poput nas u svakom pogledu – ljudsko tijelo, srce, um i volja – osim grijeha (Hebr 2,17; 4,15). Kako je nevjerojatno da potpuno božanski Sin Božji toga prvog Božića nije uzeo samo dio našega čovještva, nego cjelinu — i onda je zbog nas nosio to pravo čovještvo sve do križa, a sada ga nosi na nebu i nosit će ga u novoj tvorevini.
Isus je uzeo ljudsko tijelo da spasi naša tijela. I uzeo je ljudski um da spasi naše umove. Da nije postao čovjek u svojim emocijama, ne bi mogao spasiti naša srca. Da nije uzeo ljudsku volju, ne bi mogao spasiti našu slomljenu i lutajuću volju. Riječima Grgura Nazijanskog: “Što nije prisvojio, nije ni iscijelio.”
Postao je potpuno čovjek, tako da nas može potpuno spasiti. On je doista čudesan Spasitelj.
Used with permission from Desiring God.
Izvor: https://www.desiringgod.org/articles/jesus-is-fully-human
