Mnogi ljudi koji su počeli pohađati naša bogoštovlja u samim početcima naše crkve rekli su za sebe da su »povrijeđeni« ljudi. Ušli bi kroz naša vrata posrćući poput trijažnih pacijenata kojima je potrebna intenzivna njega. Dobro se sjećam kako je jedan bračni par rekao: »Ovo je posljednja šansa koju dajemo crkvi.«

Činilo nam se da se u prvim danima naše crkve više usredotočujemo na to da naš mali tim stane na noge, nego da doseže šire društvo naše zajednice. No, naučili smo da ovo dvoje ide zajedno.

Skrb za dobrobit naših ljudi dok ih obučavamo za život orijentiran na Božje poslanje u svijetu nije ništa manje važna od truda da evanđelje pusti korijena u našim društvenim zajednicama. Ovo znači ustanovljavanje kulture u kojoj svatko može doći i pronaći spokoj svojoj duši, dok istovremeno uči kako se združiti sa zdravim Isusovim sljedbenicima u Božjemu poslanju u njihovim obiteljskim, poslovnim i društvenim vezama i u susjedstvima.

Započinjanje crkvene zajednice može se činiti sličnijim ukopavanju ratne bolnice nego stvaranje operativne baze za ofenzivu. S obzirom na to da je tako, moramo uzrasti u procjeni povrijeđenih, skrbeći za njih kako bismo ih onda smiono poslali natrag u boj.

Procjena povrijeđenih

Nažalost, često se nađemo u iskušenju da povrijeđenoj osobi kažemo: »Žao mi je što si u prošlosti imala tako loša iskustva sa crkvama, ali budi sigurna da takvo što nećeš ovdje doživjeti«. Takav je odgovor ispunjen ponosom, a vrlo je vjerojatno da će naštetiti i vama i vašoj crkvi, jer radi se o obećanju koje ne možete ispuniti.

Ovdje se obično skrbite za osobu koja se osjećala nevidljivom u nemarnoj crkvi ili povrijeđenoj unatoč tomu što je doživjela tek uobičajene muke crkvene zajednice. Često je teško razlučiti između ovo dvoje. Međutim, vaša je odgovornost jednaka: skrbiti za povrijeđene.

Ogorčenje je nešto na što treba dobro paziti i procijeniti. Radi se o upaljenoj infekciji duše i crkve, koja ožalošćuje Svetoga Duha i protivi se evanđelju kojim smo spašeni (Ef 4,30–32). Njegovanje ogorčenosti slično je kao da kažemo Isusu: »Jednostavno smatram da tvoja milost ne bi trebala obuhvaćati ovu situaciju.« Ovo ožalošćuje Duha, jer se u ogorčenosti usuđujemo zasjesti na Božje sudačko prijestolje te odbacujemo Duhovo ulijevanje evanđelja u naše živote. Takav duh je zarazan, smrtonosan i stvarno iziskuje neposrednu skrb prije nego što zahvati vašu crkvu.

Pružanje skrbi

Kako dakle trebamo skrbiti za povrijeđene? Kroz naše iskustvo u crkvi Mission Hill Church, naučili smo da je za zacjeljivanje dubokih rana, poput infekcije, potrebno vrijeme i usredotočeno liječenje.

Oslovljavanje bolnih slomljenih odnosâ evanđeljem, jako je slično izlijevanju dezinficijensa na otvorenu ranu: nastupa oštra bol ali istovremeno započinje proces iscjeljenja.

Povijanje ljudi slomljena srca podrazumijeva i ponovno namještanje slomljenih kostiju. Pokajanje se može činiti poput ponovnog slamanja već slomljenoga srca. Sjećam se kada sam primijetio da oštar jezik jednoga bračnog para povrjeđuje ljude koji pohađaju našu crkvu. Rekao sam im: »Kada ne bih oslovio ovu situaciju, počinio bih djelo mržnje.« Međutim, hrabrost da istražimo izvore njihova ponašanja razotkrila je priču o slomljenosti i dubokim bolima za koje se trebalo pobrinuti. Premda su njihove riječi vrijeđale i trebale su ispravljanje, one su zapravo bile izljev ranjene duše.

Na praktičnoj razini, zato vjerujem u potrebu za množinom starješinstva u lokalnoj crkvi. Crkva u kojoj djeluje samo jedan liječnik (pastor) podložan istim bolestima kao i njezini vjernici, strašno je neučinkovita i opasno joj fali osoblja. Uzmite u obzir Pavlovo učenje o njegovu trnu u tijelu: »Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: ‘Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.’ Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova« (2. Kor 12,8–9). »Trnovi« koji su nam povjereni čine nas ovisnijima o Isusu.

Poslanje

Ranjeni ljudi nisu teret vaše crkve, nego predstavljaju sliku Božjega naroda kojega evanđelje neprestano preobražava. Radost iz skrbi za takve ljude – kada vidimo kako od ogorčenih i slomljenih postaju cjeloviti i ponizni ljudi – dolazi kada povrijeđeni ljudi ozdravljaju u Isusu kako bi ponovno živjeli Božje poslanje u svijetu.

Srca zacijeljena evanđeljem snažan su dokaz onima koji su zainteresirani za Isusa.

Svaka je crkva bolnica. Zajednica smo puna bolesnih ljudi kojima je potrebna skrb velikoga Liječnika. Istina, pomisao da trebamo liječiti duboke rane drugih ljudi dok istovremeno živimo Božje poslanje dosezanja onih kojih se nalaze daleko od Isusa, može nas preopteretiti. Unatoč tomu, moramo nastaviti dalje.

Pastore, možda si u iskušenju da povrijeđene ljude otpišeš kao teret, ali služba je tvoja uspješna samo onoliko koliko je uspješna tvoja crkva. Srca zacijeljena evanđeljem snažan su dokaz onima koji su zainteresirani za Isusa. Iscijeljeni i opremljeni muškarci i žene upravo su evangelizatori koje treba vaša društvena zajednica. U našoj crkvi, za buduće vođe tražimo one koji su bili izudarani a zatim ponovno izgrađeni, jer takve ljude doživljaj iscjeliteljske ruke evanđelja posebno je opremio za djelo Božje.

Razmotrite što su drugi rekli o Isusovim sljedbenicima: »Ljudi koji su okrenuli svijet naopačke došli su i ovdje« (Dj 17,6). Možda i vaš grad trebaju naopačke okrenuti za Isusa ljudi koje je njegova milost okrenula naopačke.

Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/article/get-hurt-people-back-mission/