Voditeljev glas bio je topao, kulturan i gostoljubiv dok je izvan etera razgovarao sa mnom o intervjuu za svoju radijsku emisiju. No kad smo se uključili u eter, iznenada je postao oštar, neprijateljski, prijeteći i optuživački. Postavio je uvodno pitanje, čija je svrha očito bila da mi bude neugodno ili da me zbuni.

Vjerojatno je mislio kako je postigao pogodak – vrlo vjerojatno mu je isto pitanje donijelo uspjeh u prošlosti. Čudesno, providnošću Božjom, izgovorio sam tiho „Hvala ti, Gospodine“ jer je voditelj pogodio teološko pitanje s kojim sam bio prilično upoznat. U biti, pretpostavljao sam da je znao što ja znam, nikad ga ne bi postavio.

Svoj sam odgovor sročio kao pitanje (na rabinski način!): „Pa, sigurno znate odakle ovaj pogled potječe, zar ne?“ Bio sam gotovo siguran da neće znati odgovor. I nije – i bio je uznemiren jer se sad morao prebaciti u ulogu onoga koji uči, a ne zastrašuje. Dogodilo se da je odgovor potkopao njegove motive postavljanja izvornog pitanja. Tom prilikom bio sam, da posudim riječi iz jednoga staroga engleskog prijevoda Postanka 39,2, „sretan mladić“.

Nismo uvijek u toj poziciji. No sve što sam učinio bilo je da sam naučio lekciju od Isusa. Odmah nakon neuspjeha vladara svećeničkih da ulove Isusa u zamku, uslijedio je novi val napada. Stigle su neki uhode glumeći iskrenost s trostrukim komplimentom: „Učitelju, znamo da pravo zboriš i naučavaš te nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjem“ (20,21).

Lažu čim zinu. Da su vjerovali samo dio onoga što su rekli, znali bi također da ih je Isus prozreo! Nakon što su mu, na vlastito zadovoljstvo, laskali, sad su zarinuli nož: Je li zakonito plaćati porez caru ili ne? Skoro da ih možemo čuti kako dodaju, kao da su ugledni odvjetnici u nekoj televizijskoj sceni suđenja: Odgovori s „da“ ili „ne“! (Kad već govorimo o tome, uvijek se čuvaj takvog ispitivanja jer čini logičku pogrešku poznatu kao tertium non datur – kao da nema treće opcije.)

Bilo je to teško pitanje. Ako odgovori „da“, Isusova odanost Izraelu je upitna, a njegov ugled među običnim ljudima je uništen. Bio bi prikazan kao neprijatelj ljudi. No ako odgovori „ne“, bio bi pozvan pred rimske vlasti zbog izdaje. Za Isusa je ovo bila situacija u kojoj sigurno gubi.

Osim činjenice da je Isus mudriji od neprijatelja, njegov je odgovor izvanredan: Ima li netko denar koji bi mogao za tren posuditi? Obećajem da ću vam ga vratiti. Podigne ga i reče: „Čiju ima sliku i natpis?“ (s. 24) Točan odgovor je, naravno, Cezarovu. U glavama uhoda već su se mogle čuti riječi: Imamo ga! Nema šanse da se sada izvuče… Ali ne! Isus nastavlja: Onda dajte caru carevo, ali dajte Bogu Božje.

Razumijete li? Uhode su razumjele jer su ušutkane. Zašto? Jer su znali Postanak 1,26-27. Izazvali su Isusa na političkoj razini. On je njih izazvao na mnogo dubljoj, starijoj, osobnijoj razini. Stvoreni su na sliku Božju, stvoreni da budu kao on u svojoj svetosti i ljubavi. Isus zapravo kaže: Svakako Cezaru dajte denar ako je njegova slika i natpis nanjemu. Ali samo ako ćete Bogu dati ono na čemu je otisnuta njegova slika i napisan njegov natpis – sebe.

Ovdje imamo lekcije za naučiti. Prva je da se Isusom ne može manipulirati. Druga je: ako, poput njega, razvijamo um, koji je natopljen istinom i mudrošću Svetog pisma, ni nama neće moći manipulirati.

RAZMISLITE

• Sjetite se kad vas je netko pokušao poniziti jer ste kršćani, ili je pokušao manipulirati istinom. Kako bi vam bolje razumijevanje evanđelja i Biblije pomoglo u odgovoru?