Petnaest sam godina radio u Philadelphiji, u Pennsylvaniji, i s vremena na vrijeme volio sam poslušati poznati Philadelphijski orkestar. Na kraju svake izvedbe, netko iz publike – uvijek je zvučalo kao ista osoba – povikao bi glasnije od pljeska: „Bravo! Bravo! Ili, „Brava!“
To je mogao biti samo neki uzbuđeni Talijan. No uvijek sam se osjećao pomalo neugodno zbog tog usamljenoga glasa. U glavi mi je prolazilo jedno pitanje: Je li se toj osobi teško suzdržati? Ili smatra da posjeduje superiornu sposobnost cijenjenja glazbe koja opravdava da se njegov glas podigne glasnije od pljeska? Ili pokazuje da, kao glazbeni znalac, zna koristiti ispravne talijanske izraze?
Isto bismo se mogli pitati za ženu u mnoštvu koja je povikala Isusu: „Blažena utroba koja te nosila i prsa koja si sisao“ (11,27). Što je mislila da čini?
Isusov je odgovor intrigantan, zar ne? „Još blaženiji su oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je.“ (r. 28) Ono što govori je jasno; ali što on čini?
S jedne strane, izgleda da je Isus postupio veoma nježno prema njoj. Ne ponižava je odbacujući njezin komentar – bilo da hvali njegovu majku Mariju ili, štoviše, izražava či njenicu da je njezin vlastiti sin beskoristan, toliko različit od Marijina sina!
Marija je zaista blagoslovljena (Luka je već zapisao da je to Elizabeta rekla, 1,42-45), ali možda ne zbog razloga koji je ova žena očekivala. Isus pokazuje da ima nešto više što ova žena mora razumjeti – to jest, način kako i ona može biti među blagoslovljenima: slušanjem i držanjem riječi Božje.
Ove riječi pokazuju veliku mudrost. Posebno, ako osjećamo da je Bog blagoslovio druge, ali ne nas.
Što ako iza riječi ove žene stoji život pun boli jer se nikad nije udala, ili je izgubila muža ili ne može imati djecu. Nije znala da je blagoslov koji je Isusova majka primila nju skupo koštao jer je Mariji također rečeno: „… a i tebi će samoj mač probosti dušu“ (2,35). Zapravo, Isus kaže: Draga ženo, moja je majka zaista bila blagoslovljena od Boga, ali i ti možeš biti blagoslovljena. Nemoj učiniti grešku i tražiti blagoslove u providnostima koje okružuju tvoj život. Radije, slušaj Božju riječ, vjeruj mu i hodaj u poslušnosti.
Evo jedne važne lekcije: Božja proviđajuća djelovanja su promjenjiva, ponekad bolna i često misteriozna. No okolnosti koje nam daje nisu mjerilo njegovih blagoslova. Njegova providnost nije pravilo po kojem živimo. Što onda jest?
Slušamo Božju riječ i držimo je. To dvoje je povezano. Primjećujete li glagol „slušati“, ne „čitati“? Naravno, u Isusovo vrijeme ljudi nisu imali svoje Biblije. No čak i kad ih čitamo, ne bismo ih trebali samo pročitati – trebali bismo ih čuti: to jest, slušati i obratiti pozornost na ono što nas uči naš nebeski Otac. Čitanje je nešto što radimo aktivno; na neki način mi smo glavni. Slušanje je također aktivnost – ali takva u kojoj svoje živote stavljamo pod autoritet nečijega glasa i poslušni smo mu. Tu je razlika.
RAZMISLITE
• Kako ćete biti sigurni da niste samo čitatelj već i slušatelj i vršitelj Božje riječi? Možete li se sjetiti vremena kad ste bili osobito svjesni blagoslova koje opisuje Isus?
