Jutros smo sjedili u kafiću kad su neki učitelji neočekivano stigli s grupom učenika. Izraz blagog užasa na licu konobara bio je zaista zanimljiv prizor! Samo jedan poziv upozorenja pomogao bi da se sve pripremi. To bi bilo pristojno.
Isus je promicao kulturu uljudnosti. Njegov je životni stil bio pun milosti. To djelomično objašnjava zašto je unaprijed poslao neke učenike u Samarijansko selo s molbom da prime njega i njegove prijatelje. Bilo ih je najmanje trinaest, ali Luka je već dao naznake čitateljima da je obično s njim putovala veća skupina ljudi (8,1-3).
Kad je skupina predstavila svoju molbu, primili su odlučan odgovor: „Ovdje niste dobrodošli!“.
Problem nije bio samo u broju ljudi. Bilo je poznato u Isusovo vrijeme da „Židovi nemaju zajedništva sa Samarijancima“ (Ivan 4,9). Jesu li Samarijanci jednostavno bili jednako rasistički nastrojeni prema Isusu? Čini se da je jedan od apostola nehotice otkrio: „Na putu smo za Jeruzalem.“ Je li jedan od seljana izrekao riječi koje je upotrijebila jedna druga Samarijanka:
„Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi (Židovi) kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati“ (Ivan 4,20)? „Odlazite! Ovdje niste dobrodošli!“
Luka preskače odgovor samarijanskih seljana. Njegova je kamera usmjerena na susret između braće Jakova i Ivana i Gospodina Isusa. Dvojica braće bila su ogorčena. Odgovorili su: „Gospodine, želiš li da zapovjedimo vatri da siđe s neba i uništi ih?“ (Luka 9,54). Jakov i Ivan nisu bez razloga dobili nadimak „Sinovi groma“ (Marko 3,17). Ova je ogorčenost bila njihova prirodna – iako ekstremna – reakcija.
Što su umišljali – da su Ilija? (Priča je ispričana u 2. Kraljevima 1,1-16). Nisu mogli obuzdati svoje vatrene naravi, a ponajmanje usmjeriti nebesku vatru na neko selo na zemlji! Štoviše, očito su krivo procijenili situaciju jer se Isus “okrenuo i ukorio ih” (Luka 9,55).
Zanimljive su to riječi, zar ne? Luka nam kaže da se Isus “okrenuo”. Što nam to sugerira? Jesu li mu govorili iza leđa dok je mirno nastavio svoj put, a da pritom ne napravi scenu? Ako je tako, onda Jakov i Ivan nisu bili samo ljuti na Samarijance; bili su i nepristojni prema Isusu – pod krinkom pitanja govorili su svom Gospodaru što misle da bi trebao činiti.
Pogledajte Isusa. Za razliku od Jakova i Ivana, prihvatio je odbijanje kao dio Božje suverene providnosti u svom životu. Odgovorio je krotkošću. „Sinovi groma“ htjeli su uništiti Samarijance; ali Sin Čovječji došao je spasiti i Samarijance i Židove.
Mi često razmišljamo o Ivanu kao “apostolu ljubavi”, a ne kao “sinu groma”. No samo je milošću naučio voljeti poput svog Spasitelja. Ivan, kojeg susrećemo u Lukinom evanđelju, nije imao strpljenja s onima koje je smatrao bezumnicima i možda je mislio da je to vrlina. Neki kršćani i danas čine istu pogrešku.
Jeste li ikad pomislili kakav je Isus doista bio? I je li vas to potaknulo da želite biti poput njega? No „ljubav… ne traži svoje, nije razdražljiva“ (1. Korinćanima 13,4.5). Ni Isus nije sebi ugađao (Rimljanima15,3), ni tada u Samariji ni kasnije u Getsemanskom vrtu (22,42).
RAZMISLITE
- Prisjetite se neke situacije u kojoj ste nedavno doživjeli odbacivanje. Ako je veliki test ljubavi način na koji se nosimo s odbacivanjem, što je naš odgovor otkrio o nama? Kako vam Ivanova priča daje nadu?
