Nespjevanu ljubav slavim, Spasitelja moga
Krista;
ona zlikovce osvaja, ljupkima čini, odista.
Radi mene, ljudske sjene,
rodi se da u smrt krene.

Siđe sa svog slavnog trona izbavljenje da
nam dadne,
ali ljudi čudni bjehu, nitko Krista tog ne
znadne:
a on pravi prijatelj je,
koji za me život daje.

Ponekad bi išli s njime, uzdižući njemu
ime,
pjevali bi mu hosanu, svoga Kralja časteć’
time.
Pa viknuše „Slomi kosti!“
Iz svega glasa i podlosti.

Čime to je zaslužio? Što je loše učinio?
On je hroma iscijelio, slijepoga je
ozdravio:
„Povrede“ to slatke sve su
ali njima nedjelo su.

Dižu se na Gospodina, odvode ga na
Golgotu;
ubojici milost daju, Božjem Knezu tu
grehotu.
Osta vjeran sve do smrti,
dušmane će otkupiti.

Za života moj Gospodin doma nema
vlastitoga;
ni u smrti groba svoga, nego stranca
bogatoga.
Njegov dom je bilo nebo,
a moj sada odar njegov.

Ovdje mogu sada pjevat, nema priče
božanskije;
ne iskusi ljubav takvu a ni tugu nitko
prije.
Prijatelja ću, sretan bio,
slavit, hvalit život cio.

(Samuel Crossman 1624. – 1683., alt)