Sigurno sam „vidio“ Pepelnicu prije nego što sam shvaćao što je to. Kao dijete, negdje u veljači ili ponekad u ožujku, primijetio bih nekoga s prljavim tragom na čelu – pa još jednu osobu, i još jednu. To je zasigurno nešto značilo, zar ne? (Mi smo bili škotski prezbiterijanci. Korizmu nismo obilježavali.)
Pepelnica je izvorno bila dan u crkvenoj godini kad bi ljudi određeni za javno pokajanje za svoje grijehe započeli svoju pokoru – vanjski prikaz unutarnjeg pokajanja. Negdje krajem prvog tisućljeća praksa je postala općenitija. Simbol toga bilo je obilježavanje čela pepelom. To je bio znak da je osoba započela višetjedni post, uključujući četrdeset radnih dana. Krenuli su na unutarnje duhovno putovanje koje će završiti proslavom Kristova uskrsnuća na Uskrs. Poruka je bila vidljiva na njihovim licima.
Luka nam govori da su učenici, ubrzo nakon što im je Isus rekao o svojoj nadolazećoj patnji, počeli primjećivati znak i na njegovom licu. To nije bio fizički znak, već drugačiji pogled – kao da se nešto iznutra manifestira u njegovom ponašanju:
Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu (9,51).
Uvijek je imao uperen pogled prema Jeruzalemu. Svoju je službu započeo krštenjem na rijeci Jordan koja je simbolički već bila zasićena grijesima ljudi (3,1-22). No sada je krenuo prema pravom krštenju, na koje je vodeno krštenje samo ukazalo. „Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši“ (12,50). Znak smrti je postao vidljiv na njegovom čelu. Sad je, za Isusa, započela produljena „Korizma“ koja će voditi do Golgote i Uskrsa.
Na putu za Jeruzalem Isus se susreo sa širokom lepezom različitih ljudi. Svi oni imali su nešto zajedničko: u svojoj potrebi bili su, ili privučeni k njemu, ili odbijeni od njega zbog svojeg ponosa. Nitko nije bio neutralan. Prednjačili su učenici kojima je rečeno, ali nisu odmah shvatili značenje njegovog pogleda (9,21-27). Bio je to vanjski izraz unutarnje „boli“. Pitanje je bilo: Hoće li ih to odbiti ili će ga slijediti?
No možda nam je, prije nego što nastavimo ovim putem, potrebno upozorenje. Ljudi koje ćemo susresti, ne manje važni učenici, beskrajno su zanimljivi. Ipak, oni nisu fokus naše priče. Dok njih promatramo, ne smijemo izgubiti pogled s Isusa jer, ako to učinimo, sve što radimo je upoznavanje fascinantnih ljudi u kojima možda prepoznajemo sebe (dobre stvari u njima). Ako je to sve što vidimo, promašili smo svrhu. Prava je svrha vidjeti tko je Isus.
Stoga, jednako kao što je Isus na putu za Jeruzalem imao uperen pogled na odredište, budite sigurni da je i vaš pogled na njemu jer je to ključno, ne samo za ovo putovanje već i za razumijevanje poruke evanđelja.
RAZMISLITE
- Kad čitate evanđelja, tražite li Isusa ili samo svoj odraz?
- Što vidite u ovom redku o Isusu što vas pokreće da ga slavite?
