Isusa su ponizili i prezreli, tukli i šamarali. Najgore tek dolazi, a Luka je dio toga izostavio. Naime, Ivan nam u svom evanđelju kaže da su hramski stražari svoje radnje ponavljali i pojačavali jer rimski su mu se vojnici rugali, ne samo kao proroku nego i kao „kralju“ (Ivan 19,1-3). No sada, kada ga dovode pred Sanhedrin, rukovodeće tijelo Izraela, i pred njihove glavešine, sudi se trećoj dimenziji Isusove mesijanske službe.
Hramski stražari rugali su mu se kao Božjem proroku, a vojnici kao Božjem kralju. Ovdje se rugaju njegovoj ulozi Božjeg svećenika – čiji je bio zadatak grešnicima otvoriti put u Božje prisustvo – kada ga je Veliki svećenik optužio za bogohulu. Sam će Isus dakle biti usmrćen – kao da je svećenikova obredna žrtva.
Unatoč tomu, središnja je poruka evanđelja na predivan način utkana u djela onih koji su naumili uništiti našega Gospodina. Pitali su ga je li on Krist. Nisu mu prvi put postavili ovo pitanje. Čak je i Ivan Krstitelj iz svoje zatvorske ćelije poslao ljude da upitaju Isusa je li on zbilja Mesija (7,19). Događaji, koje je Ivan očekivao da će se ostvariti s Mesijinim dolaskom, nisu se ostvarili. Nije se dogodilo krštenje ognjem; vijača, o kojoj je Ivan prorokovao, ostala je neupotrijebljena. (Matej 3,12) Zar je Ivan pogriješio?
Naprotiv. Kao što je Isus rekao, Ivan se trebao podsjetiti da je hebrejska Biblija oslikala veću sliku o Mesiji. Istina je, doći će dan krštenja ognjem. No za sada vrijedi poruka o milosti i obnovi: „Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene“ (7,22-23).
Većinu je članova Sanhedrina, bili oni farizeji ili saduceji (činili su ga članovi obje sekte), a sigurno veliki svećenici Ana i Kajfa, Isus sablaznio – u dovoljnoj mjeri da planiraju njegovo uništenje. Zato nisu zaslužili da im izravno odgovori na njihov zahtjev: „Ako si ti Krist, reci nam!“ (22,67). Već im je to rekao svojim životom, učenjem i silnim djelima. Dovoljno je dobro poznavao njihova srca; njihovim je pitanjima nedostajao integritet. Jednostavno su ga pokušavali uhvatiti u riječima. I stoga im je dostojanstveno odgovorio: „Ako vam reknem, nećete vjerovati; ako vas zapitam, nećete odgovoriti“ (r. 67-68). Vjerojatno su shvatili da je proniknuo njihova srca.
No Isus nije stvari ostavio na tome, nego ih je upozorio. Možda oni misle da u osudi, koju će uskoro proglasiti, imaju vlast nad njegovim životom i njegovom smrću. No ubrzo će oni stajati pred „Sinom Čovječjim [koji će] sjedjeti zdesna Sile Božje“ (r. 69) te će sami biti osuđeni. Osuđujući Isusa, sami su sebe osudili. Koliko je upečatljivo to što su u svome bijesu mogli jasno vidjeti što Isus implicira svojim riječima – „Ti si, dakle, Sin Božji!“ Tko bi drugi mogao sebi prisvajati tako uzvišen položaj najveće časti? Vi to u suštini i sami priznajete! odgovara im Isus. Koliko brzo izvrću dokaze kao da je sam Isus to rekao.
Nadmudreni u svojim pravnim igrama, sada pribjegavaju prevari: osuđuju ga i u maniri ulične pravde šalju Pilatu kako bi Rim mogao izvršiti smrtnu kaznu koju su priželjkivali.
U našoj mašti, uz Lukin slikovit prikaz ove mračne scene, trebamo se podsjetiti na pojašnjenje Šimuna Petra: „Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu“ (1. Petrova 3,18). No sve to članovima Sanhedrina nije značilo baš ništa.
RAZMISLITE
• Prema riječima iz himne Philipa Blissa „Čovjek boli“, danas smo vidjeli da „Umjesto mene to bješe sud tvoj; krvlju si oprost potvrdio moj“. No kliče li vaše srce „Haleluja, kakva li Spasitelja“? Provedite neko vrijeme diveći se i hvaleći Gospodina Isusa.
