Prva stvar koju bi mi majka rekla kad sam sjeo za stol obično je bila: „Jesi li oprao ruke?“ U većini slučajeva mogla je samo reći: „Idi, operi ruke“ s obzirom na to da sam bio poznat po ravnodušnosti prema čistoći! No ona me trpjela. (Sad to u potpunosti razumijem.) Konačno, nije grijeh jesti prljavim rukama. Osim, naravno, ako si farizej. Onda jest.
Isus je šokirao ovog farizeja. On je pozvao Isusa da zajedno jedu. Prvo što je primijetio bilo je da je Isus sjeo za stol, a da nije mario da opere ruke.
Ono što je uvrijedilo farizeja nije bilo to što su Isusove ruke bile fizički prljave, već to što je ignorirao rituale farizejske tradicije. Isus je u njegovom odgovoru prepoznao simptome duhovne bolesti.
Dok sam bio mladi propovjednik, žena koja je bila odgovorna za davanje nagrada u crkvenoj nedjeljnoj školi pitala me gdje da stavi knjige koje će djeca kasnije dobiti. „Samo ih stavi na stol za Gospodnju večeru“, odgovorio sam. Ona se zaprepastila: „Na sveti stol?!“ i dodala da jedan od bivših propovjednika „nikad ne bi dopustio da se knjige stave na sveti stol“. Bio sam mlad i odgovorio sam bez razmišljanja: „U redu je. Nije drugačiji od tvojega kuhinjskog stola.“ Možete si zamisliti izraz blagog užasa na njezinom licu. Dao sam sve od sebe da joj objasnim, ali vjerojatno nisam uspio popraviti situaciju.
Stol je očito bio poseban za ovu damu – ipak je to bio stol s kojeg se posluživala „sveta pričest“. No ono što pričest, ili Gospodnju večeru, čini svetom nije kruh, ni vino, ni stol – već Gospodin i zajedništvo koje s njim uživamo. Stol je samo stol. No tradicije kojima je ova žena poučena pretvorile su ga u predmet štovanja.
Farizeji su imali isti stav prema svojim tradicijama i, u ovom slučaju, prema pranju ruku prije jela. No njihova savjesna briga oko pranja ruku, čaša i suđa nije bila u skladu s brigom za čista srca. Pomiješali su simbol sa stvarnošću. I da, radili su predstavu od davanja milostinje, ali nisu davali srca ni ljudima ni Bogu. Davali su desetinu svake sitne biljke dok su u isto vrijeme bili ravnodušni prema pravdi i ljubavi. Voljeli su prva mjesta u sinagogama i da im se na trgovima daje čast. Zapravo, njihova je religija bila sebična i usmjerena na čovjeka.
Neovisno o tome kako su izgledali na van – vodeće ličnosti, predani ljudi vjere, pažljivi kod držanja zakona – iznutra su bili mrtvi. Više ih je zanimala forma i više su bili emocionalno predani svojim nevažnim razlikama nego onome što stvarno časti i proslavlja Boga: to jest, neprijetvornoj ljubavi za njega i svoje bližnje. Pretvarali su se da su predani Bogu da bi im se ljudi divili. Nažalost, bili su duhovno mrtvi, ali su smatrali da imaju dobar vid.
Isus ih naziva „bezumnicima“ (11,40). Ta riječ opisuje nekoga kome nedostaje duhovnog razlučivanja. Opisuje osobu koja, unatoč vanjskom izgledu, ne živi pred licem Božjim. Takvoj je osobi površno postalo važno, a ono što je važno postalo je površno. To je nešto što nije izumrlo s farizejima.
RAZMISLITE
• Isus je opisao farizeje kao „licemjere“ (Matej 23,15-36) – grčka riječ za glumce koji su nosili maske za uloge u predstavi. Bili su jedna osoba na pozornici, a druga u pravom životu. No licemjerstvo počinje nestajati kad shvatiš da je Bog tvoja prava publika. Kad ćete se danas trebati toga sjetiti?