Moj je otac izmislio jedan izraz koji je često koristio da bi mi dao do znanja kako nisam razumno razmišljao: „Glava ti je puna razbijenog stakla.“ Ovaj (priznajemo, neobičan) izraz šalje važnu poruku. Pogrešno razmišljanje znači da je nešto „razbijeno“ u tvojem umu; a pogrešno razmišljanje može imati bolne posljedice. Isus je bio na putu za Jeruzalem kako bi patio i umro. U vrlo kratkom vremenu susreće tri čovjeka. U sva tri slučaja Isus preispituje ispravnost njihovog razmišljanja o tome što stvarno znači biti njegov učenik (najčešći izraz za kršćanina u evanđeljima i Djelima apostolskim).
Prvi čovjek samoinicijativno želi slijediti Isusa. Njegov entuzijazam nema granica. Samouvjereno izjavljuje da će slijediti Isusa gdje god pošao. „A što ako nemaš gdje spavati?“, upita Isus.
Jednom su trojica mladića stigla u misiju koju sam vodio i izjavila: „Bog nam je rekao da ti se pridružimo.“ Ja sam im rekao da, s obzirom na to da mene Gospodin nije unaprijed obavijestio o tome, za njih nema smještaja i morat će spavati na podu. Sljedećeg jutra više ih nije bilo. Izgleda da nisu bili spremni na činjenicu da Isusovi sljedbenici možda neće imati jastuk na koji će nasloniti glavu.
Za razliku od prvog čovjeka, koji se samoinicijativno javlja, drugog je čovjeka Isus pozvao da ga slijedi. Međutim, on želi pričekati da prođe očev pogreb. Je li se to upravo trebalo dogoditi? Sudeći po Isusovom odgovoru, njegov je otac još uvijek bio živ. Čovjek je rekao: Da, slijedit ću te…ali kasnije. Gospodin daje poznat, pomalo zagonetan i možda poslovičan odgovor: „Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve“. U suštini, kad je riječ o slijeđenju Isusa, ništa drugo, čak ni obiteljski odnosi, ne mogu nam biti prioritet. Nitko i ništa nam ne smije biti ispred Krista.
Treći se čovjek, kao i prvi, dobrovoljno javio, ali s dozom opreza. (Je li on možda čuo prva dva razgovora?) Razum mu je naložio da odmah iznese manji preduvjet. Želio se pozdraviti sa svojim ukućanima – skromna molba, zasigurno. Možda i pažljivo promišljena s obzirom na to da odjekuju riječi Elizeja kad ga je Ilija pozvao u buduću službu (1. Kraljevima 19,19-21). Isus odgovara na sličan način kad kaže da nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje. Njegovo upućivanje na plug podsjeća ovog čovjeka na ono što je Elizej učinio kad je pitao: „Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku, pa ću poći za tobom“ – upravo to. Elizej se odmah pozdravio s prošlošću. Uzeo je volove s kojima je orao (sigurno je bio iz imućne obitelji), žrtvovao ih, skuhao meso na vatri zapaljenoj spaljivanjem drva od jarmova i priredio zabavu za svoje prijatelje povodom toga što je postao prorok pripravnik. To je za farmera bilo istovjetno spaljivanju brodova.
Ranije u evanđelju, Luka je zapisao prispodobu o sijaču (8,4-8). Isto sjeme (Božja riječ) pada na tri vrste tla koja ne daju trajan plod. Jedno sjeme padne uz put i bude odneseno; ponekad padne na plitko, kamenito tlo gdje se pojavi trenutačna radost, ali izostane pokajanja; a ponekad sjeme padne na trnovito tlo gdje ga „brige, bogatstvo i naslade života“ uguše. Ovi su ljudi bili testni slučajevi za tu prispodobu. Koliko znamo, dogodilo se upravo ono što kaže prispodoba. Isus ne poziva svakog učenika da napusti dom. Ranije u evanđelju, čovjeku koji ga je htio slijediti rekao je da se vrati kući i služi mu tamo (8,38-39). Ono što nas ovaj odlomak uči je da Isus želi učenike koji će reći: „Spreman sam odreći se svega, ići bilo kamo i učiniti bilo što za tebe.“
RAZMISLITE
• Koje sumnje imate u vezi Kristova gospodstva nad vašim životom? Što vam daje pouzdanje da ga vrijedi slijediti?
