Isus je išao u Jeruzalem, vjerojatno svake godine, od svoje dvanaeste godine (2,41-42). Kada dvadeset godina zaredom idete na praznike na isto mjesto, onda upoznate ljude. Tako da se vjerojatno nije dogodilo ništa „nadnaravno“ u pogledu uputa koje je Isus dao Petru i Ivanu: da kada „uđu u grad, namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim“ (22,10). Vrlo je vjerojatno da je Isus već dogovorio mirnu sobu u kojoj može blagovati Pashu sa svojim učenicima.
I tako ih je čovjek odveo do jedne od u povijesti čovječanstva najčuvenijih prostorija za koje ne znamo gdje se točno nalazi: u sobu na katu. Moguće je da su se upravo u ovoj sobi učenici okupili na uskršnju nedjelju, ali i drugim prilikama.
Jesu li učenici spomenuli ovom čovjeku što je Isus rekao o tome koliko mu je značio ovaj dogovor? „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem“ (22,14-15). Iznenadna tragedija zadesila je iznimno voljenu obitelj u našoj crkvi. Bio je to „trenutak cijele crkve“. Svi smo bili duboko pogođeni ovim događajem.
Sljedeća je nedjelja bila ona koju prezbiterijanci nazivaju „euharistijskom nedjeljom“ – kada ćemo slaviti Gospodnju večeru. Ove su se Isusove riječi nalazite u odlomku dodijeljenom kao tema propovijedi. Na euharistijskom je stolu bio bijeli laneni stolnjak, na kojemu su položili kruh i vino. Starješine su ih zatim donijeli do župljana, koji kao da su sjedili za dugim stolom. U ovoj uprizorenoj poredbi, evanđelje ne primamo samo time što ga slušamo u Božjoj riječi nego i tako što ga gledamo i blagujemo te ga nudimo jedni drugima pronoseći evanđeoske simbole kruha i vina drugima.
Sjećam se kako sam čeznuo da osvane to nedjeljno jutro. Srce mi je bilo puno žalosti kojom sam suosjećao s ovom obitelji. Toliko sam želio da naša cijela crkvena obitelj zajedno sjedi za stolom Gospodnjim. Mislim da sam tada prvi put počeo razumijevati što su ove riječi, na osnovu kojih sam trebao propovijedati, sigurno značile samome Isusu.
Značaj godišnje proslave Pashe bio je utkan u dušu našega Gospodina Isusa. Svetkovao ju je od kada je sezalo njegovo sjećanje, najprije u Nazaretu, zatim u Jeruzalemu. Narod, kojemu je pripadao, stvoren je i oblikovan ovom svetkovinom. Štoviše, ona je odredila njegov život i službu; jer on je bio „Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta“ (Ivan 1,29). Sam evanđelist Luka je istaknuo da je Isus, na brdu Preobraženja, razgovarao s Mojsijem i Ilijom „o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu“ (9,31). Grčka riječ koju Luka koristi je, dakle, izlazak.
Svojom smrću i uskrsnućem, Isus je trebao izvesti svoj narod iz ropstva, ali ne onoga pod egipatskim faraonom, nego od ropstva Sotoni i grijehu. Svaka prethodna Pasha ukazivala je na ovu Pashu, poput sjene koja odražava stvarnost. Sve su one ukazivale na križ, na stvaran i konačan Izlazak koji će se ostvariti kroz prolivenu krv Jaganjca Božjega, žrtvovanog za grijehe svijeta (Ivan 1,29).
Svaki put kada bi Isus okusio gorko bilje, jeo pashalno janje i žvakao beskvasni kruh, ovi bi ga obroci usmjeravali prema ovoj Pashi. Sada će, ovoga tjedna, iskusiti gorčinu grijeha, postat će žrtveno janje i dat će svoj život kao kruh svijeta.
RAZMISLITE
• Čeznete li za Gospodnjom večerom? Zašto da ili zašto ne? Kada god primate Gospodnju večeru, sjetite se: „već je žrtvovana Pasha naša, Krist. Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine“ (1. Korinćanima 5,7-8).
