Djeca ponekad kao da utkaju svoje osobnosti i interese u praznine koje ostave njihova braća i sestre. Jedna sestra voli sport, dok druga voli glazbu; jedan brat voli matematiku, dok drugi više voli čitati i tako dalje.

Nije to uvijek slučaj, naravno. No čini se da je tako bilo u jednom kućanstvu u Betaniji – domu dviju sestara, Marije i Marte, i njihovog brata Lazara. Isus je jako volio njihovu obitelj i oni su očigledno voljeli njega. Činjenica da su sestre vrlo različite nemoguće je ne primijetiti. Luka nam daje naznaku da je tako. Iz nekog razloga (možda zbog izbora riječi u Ivanu 11,1) uvijek kažem: „Marija i Marta“ – tim redoslijedom. No Luka naznačuje da je, kad je Isus stigao ovom prilikom, ušao na Martino područje. Ona ga je „primila u kuću“ (10,38) – ona je vodila kućanske poslove!

To je poznata situacija. Kad uđeš u kuću, obično možeš prepoznati tko vodi domaćinstvo i omogućava da obiteljski život funkcionira. Sigurno ste već upoznali Martu pod nekim drugim imenom. Evo je, trudi se da sve obavi. No ponekad je pod tolikim pritiskom da sve dobro obavi da je na rubu sloma.

Ovaj put to se dogodilo Marti. Možete li je zamisliti? Stoji pred Isusom („pristupi“, r. 40). Nadvila se nad svojom sestrom koja sjedi do njegovih nogu i sluša. Evo je, stoji uspravno s rukama uz tijelo, šake su lagano stisnute, glas povišeniji nego inače. Onda je nastala eksplozija. To je dvostruki prigovor: jedan Isusu („Gospodine, zar ne mariš?“), a drugi Mariji („Sestra me samu ostavila posluživati.“ – Je li bila toliko uzrujana da čak nije mogla izreći njezino ime?). Da bi stvar bila gora, govori Gospodinu što bi trebao učiniti u vezi s tim („Reci joj dakle da mi pomogne“)!

To je neugodno. Štoviše, to nije duhovno, zar ne? Na kraju krajeva, „Marija je uistinu izabrala bolji dio“ (r. 42). No Marta je ljuta na sestru; i ljuta je na Isusa, također.

Apostoli su jednom imali istu reakciju i čak postavili isto pitanje („Zar ne mariš?“, Marko 4,38) No mislili su da su u opasnosti od utapanja! Ovo je bila samo preopterećenost kućanskim poslovima. To je zasigurno bilo neugodno – jesu li se učenici pitali gdje gledati? Primijetite Isusov odgovor. Poput smirenog, duhovnog liječnika, povezuje simptome u Martinoj reakciji s korijenom problema. No također odgovara kao otac. Vidimo puno emocionalne brige u načinu na koji ponavlja njezino ime: „Marta, Marta“ (redak 41). I ima nešto neizrecivo nježno u načinu na koji ukazuje na uzrok ove bolne upale. Ne kori je zbog njezine ljutnje, ni zbog toga što to nije prepustila Božjoj providnosti, ni zbog važnosti bolje organizacije i podjele odgovornosti.

Sve je ovo možda točno, ali nije korijen problema. Ne, Gospodinova dijagnoza je jednostavnija: Marta je „brinula i bila uznemirena za mnogo, a jedno je potrebno“ (r. 41-42). Je li Isus mislio da bi sendvič bio dovoljan jer bi onda i Marta mogla sjediti pored sestre i razgovarati s njim?

To je bila istina. No ima nešto više u tome. Isus se želio pozabaviti načinom na koji je Marta bila uznemirena za „mnogo“. Posljedica toga je bila da je maknula pogled s Isusa. Ove stvari su bile sredstva služenja Njemu. No u procesu Martinog služenja, Isus je bio jedva zamjetljiv. Izgubila je Spasitelja iz vida u služenju. Raditi stvari za Isusa zamijenilo je biti s Njim. To je, na kraju krajeva, „bolji dio“ (r. 42).

Koliko često radimo istu pogrešku kao i Marta!

RAZMISLITE

• Hoće li vam današnji dan biti pun obaveza? Toliko toga treba obaviti. Zaista, toliko toga moramo napraviti za Isusa. Pročitajte Pavlove riječi u Filipljanima 3,13-14, i zapamtite da „jedno je potrebno“ (10,42).