„Umnoži nam vjeru“, apostoli zamoliše Isusa (r. 5). To je izrečeno na zanimljiv način, zar ne? Zasigurno, ili imamo vjeru ili je nemamo? Ili možda dolazi u različitim veličinama? Na kraju, Isus je govorio o „maloj vjeri“ i „velikoj vjeri“. Ovdje govori o vjeri veličine zrna gorušice koja može iščupati stabla s korijenom i presaditi ih u more.
Što je uopće vjera?
Nemojte pogrešno shvatiti sljedeću izjavu jer vam može pomoći: ne postoji „vjera“ kao stvar! Vjera nije stvar, proizvod koji vam je dan ili tvar koja je unesena u vas pa da kad je jednom primite, „imate“ je. Vjera nije duhovni Kryptonite koji možete primiti u maloj, srednjoj, velikoj i jako velikoj dozi. Ne, ne postoji vjera kao „stvar“. Postoje samo vjernici – ljudi koji vjeruju u Krista.
Što se onda misli pod „velika“ i „mala“ vjera, ili vjera poput zrna gorušice? To su načini na koje se opisuje u kojoj je mjeri naše pouzdanje u Gospodina razmjerno veličini njega kao osobe i sigurnosti njegovih obećanja; snaga vjere ne očituje se u mojem vjerovanju, već u Njegovoj pouzdanosti. Vjera svoj karakter i snagu ne dobiva od subjekta (vjernika), već od objekta (Gospodina i njegovih obećanja). Zato su praočevi govorili da mala vjera prima istog Spasitelja kao i velika, ali možda neće primiti njegovu veličinu.
Isusova izjava o bacanju stabala duda je hiperbola. (Nikad to nije učinio.) To je kao i jezik koji koristi u Mateju 7,20, gdje kaže da vjera mala kao zrno gorušice može premještati planine. I on i njegovi učenici su se ili penjali na ili hodali planinama – nisu nijednu pomaknuli, čak ni privremeno zbog udobnosti i brzine putovanja!
No zašto bi nakon ove izjave o vjeri uslijedio opis sluge koji samo obavlja svoju dužnost? Možda je Isus prepoznao sklonost koju mnogi imamo – toliko smo oduševljeni onim što Bog radi kroz našu vjeru da počinjemo misliti kako je ta vjera naš osobni doprinos koji zaslužuje njegovu nagradu. No istina je da, iako vjera aktivno sudjeluje u Božjoj službi, ne doprinosi onome što On postiže, već samo od toga koristi.
Možda su vas učili kao mladog kršćanina da je „faith“ (vjera) akronim “Forsaking All I Take Him” (Ostavljam sve, uzimam Njega). Ovaj opis nije cijela priča; ali je uvijek istina. Ostavljati sve znači prepoznati da vjera nema snagu sama po sebi. Ne pridonosi opravdanju. Počiva i djeluje samo u Kristu. Uvijek primamo praznih ruku. Vjera uvijek prima od Božjih obećanja, ali nikad ne doprinosi Njegovim djelima.
Prema tome, muškarac ili žena vjere ničim ne doprinose Kristu, primaju sve od Krista i čine sve za Krista. Vjera je uvijek sluga, nikad gospodar. Međutim, postoji još jedna dimenzija u učenju našega Gospodina o slugama. U svjetlu njegovih riječi ovdje, mogla bi nas iznenaditi. Zaista, trebala bi nas iznenaditi. Jednog će dana svojim slugama reći: „Valjaš, slugo dobri i vjerni…Uđi u radost gospodara svoga“ (Matej 25,23).
Na taj dan, sigurno nećete reći: „Da, dobro je obavljeno, zar ne?“ Ne – reći ćete, možda kroz suze radosnice: „Gospodine, čime sam zaslužio tvoju pohvalu?“ A on će reći: Dijete moje, čak i moje „valjaš“ moja je milost.
RAZMISLITE
- Kad vjerom vidimo da smo ništa, a Krist je sve, tek tada možemo vjerom primiti sve što ima za nas. Da vam Krist kaže: „valjaš…“, koji bi bio vaš prvi odgovor?
