Poncije je Pilat poslao Isusa Herodu Antipi. Bio je to sin Heroda Velikog, koji je, bijesan na pomisao o kraljevskom rivalu, naredio masakr betlehemskih dječaka (opisan u Mateju 2,16-18).
Antipa je bio vjerojatno najsposobniji od Herodovih sinova, ali njegova je sposobnost bila okrnjena moralnom degradacijom. U trenutku alkoholizirane smionosti, ponudio je kćeri svoje žene što god ona poželi kao nagradu za njezinu plesnu izvedbu. Po uputama njezine majke, zatražila je glavu Ivana Krstitelja (Marko 6,21-29). Mučno je i pročitati da je Herodovo srce poskočilo od uzbuđenja kada mu je Pilat poslao Isusa. U prošlosti je Herod, na sami spomen Isusova imena, zastao i duboko razmislio jer je bio uvjeren da Isusova čudesna djela ukazuju na to da je zapravo uskrsnuli Ivan Krstitelj (Marko 6,16).
Međutim, ovaj put: „kad Herod ugleda Isusa, veoma se obradova jer ga je već odavna želio vidjeti zbog onoga što je o njemu slušao te se nadao od njega vidjeti koje čudo“ (23,8). Prema tome, Herod nije osjećao nikakvu ni krivnju ni kajanje za ono što je učinio Ivanu, kao ni suosjećanje za osobu koja je pred njim stajala iscrpljena i ponižena, dok je ispitivao Gospodina Isusa. Isus je, s druge strane, odavno već izrekao svoje posljednje riječi Herodu Antipi: „Idite i kažite toj lisici: ‘Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem’“ (13,32). Zato mu sada neće ništa više reći, neće Herodu čak ni odgovoriti na njegova uporna pitanja.
Tako je ispunjeno drevno proroštvo: „Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih“ (Izaija 53,7).
Herod nije bio sam. S njim su bili svećenički glavešine i njihovi podanici, vabeći Isusovu krv (r. 10). Sada su se ovom strašnom prizoru pridružili Herod i njegovi vojnici: „Herod ga zajedno sa svojom vojskom prezre i ismija“ (23,11). Isus tamo stoji pred njim: „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama“ (Izaija 53,3). Herod pak nije završio. Dosjetio se još jednoga načina da ponizi svoga „kraljevskog“ rivala: „obuče ga u bijelu“, svečanu „haljinu i posla natrag Pilatu“ (23,11). Kao da je htio reći: gle, „naš kralj“. I toga su dana Herod Antipa i Poncije Pilat, koji su do tada bili neprijatelji, postali prijatelji (r. 12).
Takav je grijeh (vidi Rimljanima 1,32). Ova dvojica nisu imala ništa zajedničko osim mržnje prema Isusu. Međutim, primijetite kraljevsko držanje Kralja Isusa. On prihvaća ovu presudu. On će nositi ljudsku presudu protiv sebe zato što zna da je to zapravo Božja presuda protiv onih umjesto kojih je podnosi. Zna dobro da je ovo jedini način na koji nas može spasiti.
Ubrzo će i rani kršćani ovo razumjeti: „Rote se, uistinu, u ovome gradu na svetog Slugu tvoga Isusa, kog pomaza, rote se Herod i Poncije Pilat zajedno s narodima i pucima izraelskim da učine što tvoja ruka i tvoja volja predodredi da se zbude“ (Djela 4,27-28). Svaki se surovi detalj odigrao upravo onako kako je Bog naumio. Štoviše, svaki je surovi detalj On radi nas podnio.
RAZMISLI
• Bog može uplesti čak i ljudsku grešnost u svoj suvereni naum spasenja. Jeste li to već zamijetili u vlastitom, prošlom iskustvu? Kako će vas to osnažiti kada se, u budućnosti, budete suočili s nevoljama?
