Mnogi su se kršćani sa smrću suočili spokojnim predanjem. Zašto se, onda, naš Spasitelj Isus nije sa smrću suočio na isti način? Umjesto toga, molio se: „Oče! … otkloni ovu čašu od mene“. Štoviše, nakon što mu se ukazao anđeo s neba (r. 43), još se usrdnije molio. Bio je „u smrtnoj muci… I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju” (r. 44).
Zato nas ne treba čuditi što je Martin Luther dirnut ovim prizorom rekao: „Nijedan se čovjek smrti nije bojao poput ovoga čovjeka!“ No kakvo je objašnjenje? Nalazimo ga u sadržaju „čaše“ koju je Isusov Otac stavljao u njegove ruke (r. 42). I mi koristimo metaforu čaše kako bismo opisali neka životna iskustva. Međutim, Stari zavjet ovu ideju ponekad koristi sa specifičnijim značenjem. Nekoliko puta se „čaša“ [ili, pehar; op.prev.] odnosi na sud kojim Bog prijeti grešnicima. Evo dva zorna primjera toga:
Ovako mi reče Jahve, Bog Izraelov: „Uzmi ovaj pehar vina iz moje ruke i napoji njime sve narode kojima ću te poslati. Neka piju dok ne zateturaju i dok se ne izbezume zbog mača što ću ga među njih poslati.“
I uzeh pehar iz ruke Jahvine i napojih njime sve narode kojima me Jahve bijaše poslao: Jeruzalem i gradove judejske s njihovim kraljevima i knezovima, neka budu razvalina, pustoš, ruglo i prokletstvo, kao što su i danas. (Jeremija 25,15-18)
Ti si pijan od sramote, ne od slave! … Dolazi ti pehar iz desnice Jahvine i sramota na slavu tvoju! (Habakuk 2,16)
Način na koji su evanđelisti opisali Isusovu reakciju na čašu odražava ovaj proročki izričaj. I Matej i Marko se usredotočuju na Isusovo emocionalno iskustvo („Duša mi je nasmrt žalosna“, Matej 26,38; „Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: ‘Duša mi je nasmrt žalosna!’“, Marko 14,32-34).
Luka je bio liječnik, tako da na jedinstven način iznosi snažan utjecaj koji je iskustvo u Getsemanskom vrtu ostavilo na Isusovo tijelo. Njegov je znoj postao poput velikih kapljica krvi. (Luka koristi riječ trombos, od koje dobivamo medicinski izraz „tromboza“ – krvni ugrušak u vaskularnom sustavu.)
Kada sagledamo ova evanđelja zajedno, vidimo da odražavaju nasilnu fizičku i emocionalnu atmosferu proročkih riječi. Isus pije čašu gnjeva Božjega; zbog toga posrće. Ljudi će siktati na njega (22,63; 23,11.35.36); umrijet će pod prokletstvom (Galaćanima 3,13). On posrće pod teretom i doživljava još neviđen osjećaj pustoši. Doživljava sramotu, kao i bol raspeća.
Čak i nakon što „ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri“, ostao je „u smrtnoj muci“ i „usrdnije se molio“ (22,43-44). Sada Isus zadatak, koji je pred njim, vidi jasnije nego ikad prije. Kako bi spasio nas, mora biti voljan na otuđenje od Boga, na iskustvo Očeva pokrivena lica i na punu silu ovih drevnih opisa čaše Božjega gnjeva. U Getsemanskom vrtu Isus gleda u čašu u kojoj se nalaze žaoka i otrov grijeha.
Ne treba nas stoga čuditi što je Alexander Whyte, čuveni škotski propovjednik 19. stoljeća, jednom rekao da bi, nakon što vidi Gospodina Isusa u slavi, odmah zatim htio susresti se s anđelom koji ga je došao ohrabriti u Getsemanskom vrtu. Doista, ovaj je anđeo jedini svjedok na Zemlji onoga trenutka kada je naš Spasitelj promišljao o agoniji koju će izdržati poradi nas.
RAZMISLITE
• „Poradi tjeskobe koju je podnio, naše je spasenje pribavio“ (iz himne „Jesus Christ is risen today“). Zašto je naše spasenje bilo toliko skupocjeno? Kako se osjećate kada razmišljate o tome da je Isus podnio toliku cijenu?
