Isus će se upustiti u još nekoliko razgovora prije nego što ispusti svoj zadnji dah, ali ove su riječi njegov posljednji javni govor. Veliko mnoštvo slijedi tužnu povorku do mjesta raspeća koje se naziva Golgotom. Neki su došli Isusu se rugati; drugi su mu ipak došli pružiti podršku. Ovi drugi „su plakali i naricali za njim“ (r. 27). Dirljiv prizor.
Mali je broj čitatelja ovoga teksta, a vjerojatno ni jedan, svjedočio pogubljenju, a još je manji broj onih koji su svjedočili javnom pogubljenju. U Isusovu bi vremenu žene prisustvovale raspećima kako bi služile osuđenicima tijekom njihove spore agonije. Možda su nosile vino pomiješano sa žuči, što bi pomoglo umrtviti bolove (kao u Mateju 27,34 – vino koje je Isus odbio). Skupina je takvih žena glasno naricala dok su pratile Isusa na njegovu putu prema stratištu.
On ih tada oslovljava. Možda bismo očekivali da će im Isus iskazati zahvalnost. Naprotiv, izgovara riječi ljubaznog upozorenja. Zašto to čini? Jedno je sigurno, njemu nisu potrebne njihove suze i ne mogu ga utješiti njihove tužaljke – jer on ide na mjesto na kojem nema počinka. Štoviše, on zna da će se ova kriza uskoro okončati i da njegova patnja – iako je ekstremna – polučiti slavnu svrhu našeg spasenja.
Ipak, za ove jeruzalemske žene i njihovu djecu, budućnost donosi dane takve strahote da će se nerotkinje tada smatrati blagoslovljenima, a ne prokletima (kao što se tada smatralo). Kriza, koja nadire, bit će toliko velika da će ljudi vikati gorama da padnu na njih i bregovima da se sruše i okončaju im muku. Jer, ako se raspeće događa Isusu kao „zelenom stablu“, „što li će biti sa suhim?“ (23,31).
Možda je ovo bila nekakva izreka. Možda u ovom kontekstu ona znači: Ako se ovo događa nevinom Spasitelju, onda što će zadesiti one koji su ga odbacili? Sigurno je da ih očekuje nekakva velika tragedija. „Plačite nad sobom“, veli im Isus (r. 28). Kao što je Isus prorekao (21,20-24), 70. godine nakon Krista, grad je Jeruzalem opkolila rimska vojska i uništila ga zajedno s hramom.
Međutim, ono što je iščekivao da će se dogoditi tadašnjim građanima Jeruzalema, ma koliko to bilo stvarno i strašno, bilo je tek nagovještaj posljednjem, velikom danu Božjega suda:
I vidjeh: kad Jaganjac otvori šesti pečat, potres velik nasta. I sunce pocrnje kao dlakava kostrijet, sav mjesec posta kao krv. I zvijezde padoše s neba na zemlju kao što smokva smokvice stresa kad je potrese žestok vjetar. Nebo iščeznu kao savijena knjiga, a sve se planine i otoci pokrenuše s mjesta. Kraljevi zemaljski, i velikaši, i vojvode, i bogataši, i mogućnici, rob i slobodnjak – svi se sakriše u špilje i pećine gorske govoreći gorama i pećinama: „Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve. Jer dođe Dan onaj veliki srdžbe njihove i tko će opstati!“ (Otk 6,12-17)
Ako je sud, koji se treba izliti na grijeh, “srdžba Jaganjčeva”, onoga koji je došao spasiti grešnike – onda je zbilja tragično ako nećemo plakati nad sobom; i koliko je ludo da nas naše suze potaknu da pronađemo svoje skrovište u Kristu. Jer, čak i kada bi gore pale na nas, pećine i stijene ne bi nas mogle sakriti od lica Onoga koji sjedi na prijestolju. Samo će jedan njegov pogled biti dovoljan da znamo sve što trebamo: izvan Krista ostajemo osuđeni.
Jeruzalemske žene su trebale znati da su posve krivo razumjele Isusa ako smatraju da je njemu potrebno njihovo suosjećanje. On je nosio Božju osudu grijeha ovoga svijeta. Ne pronađu li u Kristu svoje skrovište, nikakvo ih suosjećanje ne može spasiti od budućih događaja. Isto je i s nama danas.
RAZMISLITE
• Postoji velika razlika između sentimentalnog doživljaja križa – koji nam svojim tugaljivim osjećajem čak i godi – i onoga ozbiljnog doživljaja, koji se trezveno usredotočuje na Krista. Koji je doživljaj bliži tvome iskustvu? Sada potrči k Isusu kao svom Skrovištu!
