Pasha se bližila i Isusovi neprijatelji trebali su brzo djelovati, prije gozbe. U suprotnom bi ukaljali slavlje. No kako će izrežirati njegov pad bez izazivanja nemira među mnoštvom hodočasnika?

Duhovna sljepoća ovih ljudi bila je zastrašujuća; njihovo je licemjerje toliko očito. Ali sada im se rješenje zagonetke pojavilo iz Isusovih redova – zaista, u osobi kojoj je povjerena blagajna.

U isto vrijeme vidimo jednostavnost i težinu u Lukinoj izjavi: „A Sotona uđe u Judu zvanog Iškariotski koji bijaše iz broja dvanaestorice“ (r. 3). Sotonsko nastanjenje. Naravno, u drevnim vremenima, Bog je obećao da će zmija, koja je navela Evu i Adama na grijeh, vrebati petu Spasitelja (Postanak 3,15). Stigao je taj čas. Bog je čuvao najdugovječnije i najskuplje da bi održao obećanje.

No Juda nije mogao reći: Bio sam prisiljen izdati Isusa protiv svoje volje. Uvijek je imao „slobodnu volju“. Ali, kao i mi, bio je „slobodan“ izabrati i djelovati u skladu sa svojim karakterom – i, u njegovom slučaju, postao je duboko iskrivljen, i sada dao mjesta Sotoni. Za razliku od ostalih apostola, Juda nikad nije bio očišćen iznutra (Ivan 13,10).

Juda je imao nevjerojatne privilegije. Na samom početku Isusove službe, Gospodin ga je pozvao da bude apostol (6,13-16). Juda je do sada proveo tri godine s njim, gledajući i slušajući ga. Bio je dio malene skupine braće koji su svjedočili i sudjelovali u Isusovom pokazivanju moći u službi, dok se bori protiv kraljevstva tame (10,1-20). Kako je mogao izdati svojega Gospodina?

To se može dogoditi. Isus ih je već ranije upozorio da je moguće zvati ga Gospodinom, činiti moćna djela u njegovo ime, pa čak i izgoniti demone – ali ne biti istinski njegov (Matej 7,21-23). Autor Poslanice Hebrejima kasnije će dati opis ljudi koji izgledaju baš kao Juda. Iako su „jednom prosvijetljeni…okusili dar nebeski… postali dionici Duha Svetoga i… okusili lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta“ (Hebrejimaa 6,4-5), otpali su. Ispostavilo se da nikad nisu bili „čisti“ (Ivan 13,10).

Za Judu, otpadanje je možda započelo kušnjom povezanom s novcem. Postavljen je za blagajnika i bio mu je povjeren novac. Čak i kad je išao izdati Isusa, neki su od apostola mislili da ide služiti potrebitima. (Ivan 13,29) No njegova je ruka bila u vreći, a ne čuvala i dijelila njezin sadržaj. Kad je Marija u ljubavi pomazala Isusa, na samom početku pashalnog tjedna, Juda se žalio da je taj miomiris mogao biti prodan i novac se mogao dati siromasima (Ivan 12,4-5). Želja za „drugim stvarima“ gušila je dobro sjeme Kristove riječi (Marko 4,19). I sada, za trideset srebrnjaka, napokon će predati Gospodina onima koji su ga odlučili uništiti. Juda je bio živo utjelovljenje jedne od Isusovih ranijih prispodoba: bio je kao kuća očišćena od jednog demona, no nikad nije bila popunjena „namještajem“ evanđelja. Sad je đavao sam preplavio njegovo srce. U njegovom slučaju, zaista, „bude onomu čovjeku gore nego na početku“ (11,24-26).

Ovo je jedini susret na putu prema Golgoti nakon kojeg više nema susreta. Isusa uskoro neće biti u Judinom životu. Već je odsutan u pogledu ljubavi za njega. Juda nam služi kao upozorenje da budemo sigurni da nešto što počne kao neznatno, i nama se čini samo kao trenutačni duhovni pad, donesemo pred Krista tražeći oproštenje. Jedini način da to možemo učiniti jest da smo sigurni da ništa ne skrivamo od njega i da živimo s njim. Juda nije bio.

RAZMISLITE:

• Skrivate li nešto od Isusa? Donesite to pred njega, sada. Nakon toga, pročitajte Prvu Ivanovu 1,7 i – radujte se.