Smatra se da je izraz „pet minuta slave“ nadahnuto riječima koje su se pojavile u programu izložbe Andyja Warhola 1968. godine u Stockholmu. Fotograf Nat Finkelstein je tvrdio da je on idejni začetnik toga izraza. Nakon što je gomila okružila Warhola, Finkelstein je odgovorio na njegov komentar kako svi žele biti slavni riječima: „Da, Andy, na otprilike petnaest minuta“.

Ako je Poncije Pilat ikad priželjkivao slavu – a kao rimski upravitelj vjerojatno je imao određenu dozu ambicije – sigurno ju je ostvario, i to na puno više od pet ili petnaest minuta. Sada, svake nedjelje kršćani diljem cijeloga svijeta izgovaraju zajedno riječi apostolskog vjerovanja: „Isusa Krista… mučen pod Poncijem Pilatom“.

Zamislite ovaj prizor: Pasha je i sama po sebi dovoljno stresna za rimskog upravitelja Pilata. Jeruzalemom vrve Židovi iz cijeloga Carstva i šire. Velika je napetost u zraku. Petak je, rano je jutro. Nakon što je Pilat nekoliko sati ranije zaspao, Isusa iz Nazareta su izdali, uhitili, zlostavljali, sudili mu i osudili svećenički glavešine i Sanhedrin. Sada su, poput neke rulje, nagurani u njegovom dvorištu i zahtijevaju da mu se obrate.

Sanhedrin je imao tek ograničene moći nad životom i smrću – u krajnjim slučajevima, kao kada bi neki poganin ušao u unutarnji dio hrama. No nisu imali u moći izvršiti smrtnu kaznu zbog bogohule, a upravo su za tu optužbu osudili Isusa. Bila im je potrebna drukčija optužba protiv Isusa, optužba koja bi značila smrtnu presudu: optužba za izdaju.

Poslušajte riječi s optužnice u drugom redku:

• „Zavodi naš narod” – jedva prikrivena tvrdnja da je poticao na pobunu.
• „Brani davati caru porez.“
• „Za sebe tvrdi da je… kralj.“

Izdaja!!! Pilat je možda bio lukav, pa čak i zloban čovjek, ali bio je nedorastao ovim gujama. Stjerali su ga u kut. Njegova najgora pashalna noćna mora postala je stvarnost. Pilat odmah prelazi na stvar te izravno pita Isusa: „Ti li si kralj židovski?” “Ti kažeš”, odgovara mu Isus.

Ivanovo evanđelje nam otkriva da je ispitivanje trajalo ipak nešto duže. Pilatu moramo priznati da je donio odlučnu presudu: Isus nije kriv! No onda baca džokera: Isus je Galilejac. Galileja je u Herodovoj nadležnosti pa se Pilat može izvući iz svoje odgovornosti. No nedugo nakon toga, Isusa vraćaju. Pilat ponavlja istu presudu. No sada je smislio kompromis: nudi fizičko bičevanje umjesto smrtne kazne.

No ponovno se suočava sa zahtjevima židovskih vođa, koji sada traže da pusti razbojnika Barabu, a Isusa da razapne. Pilat im nevoljko ugađa iako iza sebe ima svu vlast Rimskoga Carstva. Oslobađa ubojicu, a Isusa šalje da ga razapnu. Toliko o pravdi. Usprkos tomu, u ovu je parodiju pravde utkan dokaz o višoj pravdi. Jer, ovdje će se sam Bog pokazati onim tko je pravedan i opravdava one koji vjeruju u Isusa (Rimljanima 3,26).

Jer, kako bismo, u protivnom, mi, koji nosimo krivicu, mogli biti proglašeni pravednima pred Njim? Jedino ako Isus, u svom utjelovljenju, postane jedno s nama ljudima te u svom raspeću postane zamjena za nas grešnike. I tako u ovom jednom jedinom poglavlju Lukina evanđelja, najprije Pilat obznanjuje da Isus nije kriv, zatim Herod, onda i jedan od razbojnika koji umire na križu pored njega i na kraju (kao što ćemo kasnije vidjeti) i sam čovjek koji je vodio njegovo raspeće. I, unatoč tomu, biva osuđen.

Prema Nevinome ponašaju se kao da je Krivac kako bi se Bog prema krivcima mogao ponijeti kao prema nevinima. To je srž evanđelja.

RAZMISLITE

• Zamislite da vas puštaju na slobodu iz Pilatova zatvora: što biste sljedeće učinili? Ostatak svoga života, Baraba je mogao reći: „Isus je umro umjesto mene“. No kršćanin može reći, u puno dubljem smislu: „Sin Božji… me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Galaćanima 2,20).